O čemu danas, ako ne o nogometu

Danas uistinu nema smisla ni o čemu drugome pisati, osim o nogometu. Jer danas ako netko nešto uopće iti pročita, bit će to jedino tekst o nogometu. Barem u Hrvatskoj. Iskreno, nisam očekivala kako će euforija započeti od samog ranog jutra, pošto je utakmica tek večeras u 20:00., međutim, očito sam precijenila svoje predviđalačke sposobnosti. Za one koji možda nisu upućeni, iako sumnjam kako takvi postoje, danas Hrvatska igra u polufinalu Svjetskog nogometnog prvenstva. Euforija oko ovoga ne može se uopće predočiti riječima.

Pokušat ću nekako objasniti. Ovih nekoliko tjedana, a kako se završnica bliži, dana, euforija se pojačava do maksimuma. Ja se na primjer, osjećam sjajno. Ne toliko zbog činjenice što neki dečki napucavaju loptu po travnatom terenu. Već zbog toga što ja poput radara nanjušim vibracije po zraku. Pa znam biti ponekad i iscrpljena od različitih emocija koje mi se motaju po okruženju. Za vraga sam takva pa ih njušim, što ću sad kad sam se rodila takva. Ovih dana njušim sljedeće. Za vrijeme trajanja ovog nogometnog prvenstva, moj radar se spasio. Njuši samo dobre vibracije. Ne znam je li se za života ovoliko odmorio od negative. Ovih tjedana, a pogotovo zadnjih dana čitava Hrvatska je jedno. Ono baš jedno veliko srce. Ovih tjedana i ovih dana nitko nikome ne smeta, svatko svakoga voli i nitko ni o čemu ne kuka. Imam troje djece u kući, rijetki su dani kada se ne natežu, potežu, raspravljaju i slože svih troje oko nečega. Ovih tjedana čitava je jedna nacija složna, što je neopisivo. Složna oko nogometa. Složna oko navijanja. Ovih dana uživam, doslovce mi nitko ništa ne prigovara, nikome ništa ne smeta. Osjećam se kao da sam u raju. Svi se volimo. Povukle su se po medijima rasprave o tome zašto nismo ovako složni, euforični i ujedinjeni kada se radi o važnijim pitanjima. Neka ja od prije samo koje godine, sada bi nastavila ovu temu na potpuno drugačiji način. Međutim, u međuvremenu me netko pametniji od mene skupa s životom naučio. Ne možeš mijenjati nikoga, ali nikoga osim sebe. Svijet je takav kakav je. Moraš ga prihvatiti. Jedina stvar koju možeš učiniti jest mijenjati sebe i biti sama ta promjena u svijetu.

Stoga sada, neka drugačija ja, nastavlja ovu temu drugačije. Mogli smo, možemo, vjerujem kako jednog dana i hoćemo. Ustati na ovaj način u ime puno ozbiljnijih i važnijih stvari. Možda u medijima ne vidimo, jer većina medija vodi propagandu širenja straha s naslovima kriza je, umiremo od gladi, itd. No, vjerujte mi, ono što mediji skrivaju jest kako mi postajemo sve više složni oko tih bitnijih stvari. Mnogi ljudi već duže vremena pomažu raznoraznim akcijama, ne osvrćući se na politiku,slušanje zastrašujućih vijesti i slično. Slažu se ljudi sve više i više, možda potiho, no vjerujte mi kako se slažu i pomažu u sve većem broju. Sve je više akcija gdje su ljudi osvijestili kako nema smisla od kukanja, već pomažu i daju ono što mogu. Sve više vjerujem kako će u Hrvatskoj rijetko tko umrijeti od gladi, ne jer će mu pomoći velike ribe koje valjaju guzice u političkim foteljama i pretaču priče iz šupljeg u prazno. No, sigurna sam kako hoće male, složne ruke ovog naroda. Koje postaju sve jače i snažnije, možda im samo trebamo dati još malo više vremena i vjere kako bi ojačale u hrabrosti.

Što se tiče nogometaša i priča o tome kolika se svota novca vrti oko nogometa, gledajte. Ja bih isto voljela kada bi sada ovaj moj tekst bio plaćen barem jedan posto koliko je plaćen jedan šut nogom nogometaša na današnjoj utakmici. Nije. Je li taj nogometaš tome kriv? Nije! Ni on nije znao, dok je ustajao rano, navijao sat, pohađao treninge u tko zna kakvim uvjetima, kako će završiti jednoga dana ovdje gdje je danas završio. Vjerojatno to nije mogao zamisliti niti u svojim najluđim snovima. Ogromna se svota novca vrti oko nogometa. Nogomet jest današnja verzija nekadašnje izreke: „ Kruha i igara!“ Ti su dečki završili tu gdje su završili i neka su. Najveći novac nogometa vrti se oko ljudi za koje niste nikada niti čuli, kamoli ih vidjeli na terenu. Najmanje svote novca iz nogometa vrte se u rukama igrača. Bez obzira na to, radi se o popriličnim svotama. Često pročitam komentare u kojima se aludira na to kako pomažu mali ljudi sitnišem iz džepa, kada su nekakve akcije u pitanju. Zatim pitaju gdje su sada ti naši bogati nogometaši?! Negdje na jahtama, uživaju i boli ih k.... Vrlo vjerojatno jesu na jahtama, tu i tamo, no ovo gore navedeno nije istina. Svi ti dečki masovno pomažu i ne čuvaju taj novac samo za sebe. Pouzdano znam kako pomažu, dijele i sudjeluju puno više no što bismo možda mi na njihovom mjestu. Iz razgovora s bliskom osobom jednog našeg reprezentativca saznajem koliko se pomaže, često i bez hvala i s prijezirom. Pa se opet nabija na nos, vidi, bogati ste, ne biste pomogli. Od istih ljudi kojima se pomagalo van svake mjere. Jedan drugi naš reprezentativac zaslužan je što u našem gradu postoji „ Udruga za autizam“, koja ne bi postojala da nije njega. Ovo sam saznala jer igrom slučaja imam pravo koristiti besplatne terapije te Udruge. Zahvaljujući njemu. Ono što je on naglasio jest jedino da ne želi kako se zna za to. Svejedno je procurilo u javnost. Dakle, ti dečki pomažu, no ne žele se hvaliti time. Ja bih im odmah sada dala zlatnu medalju i bez utakmica. Mogu li spasiti cijeli svijet? Ne mogu!

Što ćemo sada? Gledati utakmicu, navijati, ja bih mogla uplatiti i kladionicu ( ne brini mama, neću veliku svotu, neće postat navika) jer vjerujem kako ćemo osvojiti ovo prvenstvo. Uživajmo u ovom osjećaju dok traje. Uživajmo u ovim danima u kojima se čitava Hrvatska voli. Nitko nikome ne smeta. U danima u kojim smo zaboravili na sve probleme i sva crnila. Sretno, Vatreni, moj „radar“ vam je zahvalan do neba i unatrag. Jer ste mu donijeli nekoliko tjedana odmora od njušenja negative. Osjećam ovih dana ljubav, slogu i radost posvuda u zraku.