Kako sam izdala samu sebe, pogazila sve principe i obula "kroksice"...

 

Nekadašnji solo odlasci na plažu (story goes like this)

More ti može biti ispred kuće ili ispred nosa, no ne sjetiš ga se jer „nemaš vremena“. Kakvo jutarnje kupanje, kad se ionako budiš oko 11. Jutro uopće niti ne postoji. Na more ti se ne da jer nikad nisi dovoljno spremna. To bi značilo, nikad nisi savršeno depilirana, u gramu vage idealnih proporcija, no kad se napokon odvažiš, sjajno. Kreću pripreme. Traženje bikinija. Nakon par tjedana proučavanja časopisa u kojima otkrivaš koji je savršen kroj za tvoj oblik tijela, nemoj pobogu uzeti kroj jabuke, ako si kroj kruške jer je to sveopća sramota, znojenja po trgovinama i kupovanja savršenog bikinija, u p s, kupovanja dva savršeno krojena bikinija se obavezno trebaju redovito presvlačiti, zbog opasnosti od moguće upale i čuvanja za „ne daj Bože“ propuha na moru. Nakon toga kreće nabavka kremi za sunčanje. Odlazak kod dermatologa da ti točno, izmjeri zaštitni faktor, pošto sunce ubija i treba se, paziti. Tako dobiješ pred kremu, kao zaštitni sloj prije zaštitno – faktorne kreme, kako bi se, potonja, bolje upila. Nakon temeljne, glavne kreme sa zaštitnim faktorom, ide termalna vodica, nabavljena u ljekovitim špiljama Francuske, kako bi, temeljnu kremu, nad štitila. Da, da, dobro ste čuli, ako niste znali. Pred zaštita, zaštita, nad zaštita. Nakon svega ide „njega nakon“, iliti onih deset minuta dozvoljenih, sunčanja od 18:00 do 18:10. Jesam li to zaboravila kosu? Kosu obavezno treba zaštititi pa tako postoji zaštitni faktor za kosu, a i on ide u istom kompletu (pred zaštita, zaštita, nad zaštita). Idealni ručnik, koloristički usklađen uz savršen bikini, baš kao i boje lakova za nokte i idemo. Ulazak u more traje sat do sat i pol, jer je izrazito ubitačno nadići onu trbušnu crtu gdje prije i nakon umakanja iste, nikad više ništa nije, niti će, biti isto. Nakon kratkog plivanja, slijedi onih dozvoljenih deset minuta sunčanja, brzi make over u lokalnom wc -u i obavezna fotkica za društvene mreže, na idealnom ručniku, uz šum valova i par „heštega“: „Jao, što mi je bilo lijepo na ljetovanju.“ (Ne rugam se, bilo je lijepo.). Sada brzo kući, jer se „njega nakon“, obavlja u isključivo kućnim uvjetima i na određenoj temperaturi. Nakon ustanovljenog iscrpljujućeg umora od kupanja, jer more užasno umara, pogotovo dvaput godišnje, od 18:00 do 18:10, slijedi nekoliko sati „njege nakon“, te zakazivanje termina kod dermatologa, neka on ipak, stručno provjeri da li je sve u redu nakon tvojih deset minuta izlaganja suncu. Sad si mirna. Nakupana, naslikana, nanjegovana.

 

Odlazak u predivnom čoporu

Odluka je najbitnija stvar u svemu. Ako ti je more blizu, nema premišljanja jer znaš koji je to blagoslov, odluka je instantna. Nakon doručka samo izjaviš: „Idemo se kratko „baciti u more."
 Najveća glupost od izjave. Zašto? Jer već sjede u automobilu, a vani je plus 35 i treba spremiti omanju hrpu stvari. Vadi ih iz automobila. „Čekaj malo, vraćaj se gore da se spremimo.“ Brzo traži opremu, jer će ponovno pobjeći u automobil. Nakon instant spremljene opreme, ne možeš pronaći svoj kupaći kostim. Koje mi je ono boje? Traži prema boji. Da, da, rozi je. Traži rozo po kući, traži rozo. Kao u inat, ništa rozo ne uspijevaš pronaći. Brzo, traži alternativu. Koji mi komplet donjeg rublja može proći kao kupaći kostim? Super, sjajno. Ovaj je idealan. Oprema gotova. Zaštitni faktori?!?! Ako ćemo tako, nećemo nikada. Okreni priču. Vratit ćemo se kući do 10:30, sunce je izvor života, negdje sam pročitala kako su kreme sa zaštitnim faktorom štetne, u ovom mi se trenutku sviđa ta ideja, makar što se mene tiče. Za djecu donosim individualne zaključke i sukladno tome, jedno se bijeli od glave do pete od faktora, drugo je prošlo, zahvaljujući karakteristikama, sasvim lagano premazano. Na plaži ne skeniramo idealno mjesto, već dovoljno velik slobodan prostor. Pola od panično spremljenih stvari, nismo koristili, no super što ću ih ponijeti da ih još jednom operem jer mi je ubačena mokra odjeća u suhu.
Nadalje slijede izazovi i avanture. Plivanje do otoka? Može. Super će mi doći malo više plivanja, idealan sport, razvija sve mišiće. Komad je to terena. Isplivala sam i savršeno, to je to. Malo ću se odmoriti pa idemo natrag. Zamišljam mišiće koje ću dobiti. No, preduhitri me nešto: „Sad moramo razgledati otočić.“ „Hm, ja sam mislila da samo trebam plivati?“. Pola sata hodanja, no ne bilo kakvog hodanja po otočiću. Hodaš bos po ubitačnom kamenju. Ova je vježba inače fenomenalna za finu motoriku, što je povezano s razvojem govora, no kod mene ta priča ne drži vodu. Kod mene je govor previše razvijen i meni nisu potrebne vježbe hodanja po ubitačnim kamenjima. Dobro, prihvaćam. Znate što, nisam nikad znala koliko su morska flora i fauna predivne, a jesu. Trenutak ekstaze dogodio se kad sam se usudila uzeti raka u ruke. Sve je prošlo u redu. „Sve smo razgledali, sad bi mogli natrag.“ „Ozbiljnoooo???! Ajme, super. Jako mi se sviđa ideja.“ Spas, plivanje natrag, opet vizualiziram nove mišiće. Lagano se sušim, mogla bih se sada osunčati onih deset minuta. „Dolazi, idemo skakati sa stijene!“ Ustajem, napola ošamućena od razgledavanja otočića, susreta s rakom i svega ostalog. Krećem hodati i nakon par koraka oštrih, ubitačnih kamenja, stanem i skoro pa što ne proplačem. Gledam ispred sebe i ugledam kroksice. Gledam ja njih, gledaju one mene. Znači, temeljni životni princip mi je bio: „Nikad neću obuti kroksice!“ Dakle, ne znam što se moglo dogoditi. Modni izričaj se mogao podešavati okolnostima na sve moguće načine. U slučajevima ne znam čega, sve je dolazilo u obzir. Obući kartonsku kutiju, vreću, bilo što. No, obuti kroksice, nikad. Ni da stane svijeta ili planeta. Tolerirati njihovo postojanje u svijetu, da. Pomoći ih kupovati dragim ljudima, da. Obuti ih na svoje noge, nikada. Ni u ime čega. Tako se nalazim u situaciji u kojoj samo što ne proplačem jer me bodu kamenja. Gledam ja kroksice, gledaju one mene. Sjetim se prepirki kad smo ih kupovali. Nakon sat vremena svađanja i izreke: „Što će ti cipele koje nisu tvoj broj? Ne trebaš se truditi odrasti kupujući veće cipele:“ i krajnjeg odobrenja: „Kupuj ako će te usrećiti!“, sada sam itekako bila zahvalna na tome i ljubazno, te nježno upitala: „Smijem li ja malo posuditi kroksice? Samo dok dođem do stijene za skakanje. Molim te, ako može.“. „Naravno, posudi.“ Nakon olakšanja, obula sam kroksice. Kako je to bio, dobar osjećaj. Odjednom sam osjetila neopisivu radost, slobodu i nakon toga uživala u skokovima sa stijene. Srećom me nitko nije ni vidio niti uslikao u kroksicama jer bi mi to bilo grozno, pošto sam pregazila najveći od svih svojih životnih principa, a taj je da apsolutno nikad, ali nikad, neću obuti kroksice i znate što, uživala sam.