Zašto je dobro, s vremena na vrijeme otputovati, makar u obližnju šumu?

Sjećam se vremena kada su me moje frendice iz rodnog mjesta nazivale iz kafića i puštale mi pjesmu Jasne Zlokic: "Skitnica". Nisam znala zbog cega ih je ta pjesma podsjećala na mene, pa su mi objasnile. Ja sam uvijek bez problema mogla biti negdje drugdje. Dakle, ako vidite nekakve likove koji se ne mogu čitavog života odvojiti od svog kućnog praga, jer tu je moj kamen na kojem sam rođen i na tom kamenu ću prosjediti čitavog zivota te umrijeti, jer je to moj kamen, taj lik vam zasigurno nisam ja. Nemojte sada misliti kako sam bezosjećajna. Nisam, dapače, dobila sam dijagnozu jednom davno, hipersenzibilne osobe. U prijevodu, preosjetljive. Volim li svoj kamen? Volim i obožavam.  Međutim, oduvijek, kad god se pričalo o selidbama i tko bi mogao ili ne bi mogao, moj odgovor je glasio:  Ja bih mogla, bez problema, bilo gdje.  Zbog čega? Ne plašim se drugih ljudi, krajeva, iliti kultura. Čitav svijet smatram svojim rodnim krajem. Jer on to i jest i svi smo mi braća. Neka malo tamnija, neka malo svijetlija, neka jedu kravu, druga štuju kravu.  Sve su to različite interpretacije istog otkucaja srca ispod kože. Uglavnom, trenutno sam stacionirana. Prilagođena ( onoliko koliko ja umijem biti prilagođena sferama ove planete, hahahaha ) i ne razmišljam o odlasku van granica Lijepe Naše u potrazi za boljim životom. Sviđa mi se Lijepa Naša. Iako sam godinama zujala kako ću dati petama vjetra jer mi ona diploma skuplja prašinu, poprilično sam apolitična, što je u kraju u kojem živim, ravno samoubojstvu.  Jer se liječim alternativnim lijekovima pošto mi se ne da čekati red na pregled 27 ravnih godina. Nećemo dalje nabrajati, divan je dan. Ipak sam odlučila pobijediti strah i ostati u Lijepoj Našoj. Zašto? Iz razloga što je Lijepa naša uistinu lijepa i ja sam pobijedila strah od korupcije, politike, jada, tuge i čemera. Smatram kako sam uspješnija od svih tih opcija zajedno. 

Nedavno sam bila u Milanu. Nakon dva sata sam suprugu izjavila, dobro je, mozeš odahnuti. Neću zasad nigdje seliti. Čovjeku je pao teret s glave. PoŠto sam stalno protestirala da cu otići vani jer ovdje nemam perspektive. On je, za razliku od mene, tip, možeš me odvest negdje na dva dana maksimalno, s tim kako ću ti čitav drugi dan popiti mozak kad ću kući. S druge strane, primijetila sam kako su muškarci više vezani uz moj kamen, moja gruda, tu sam rođen, tu umirem. Mislim kako je to zbog toga jer se žene uglavnom udaju pa su navikle na migracije. Nakon što migriraju u "došla nevjesta, ćirnimo svi kroz prozor da vidimo i od oka pretpostavimo kakva je", ženama nijedna druga migracija više nije problematična. Zašto sam nakon dva sata u Milanu odlučila kako neću seliti van Lijepe Naše?  Jer me pri izlasku iz autobusa zaskočio čovjek od tri metra koji mi je protiv moje volje objesio narukvicu na ruku pa tražio 5 eura. Dakako uz obavezno: „ You are so beautiful. Now, give me 5 euro.“  Nakon toga se svađao sa mnom jer mu nisam htjela dati 5 eura za silovanje narukvicom.  Samo neka napomenem, čitavom autobusu koji se iskrcao dogodilo se isto. Nakon toga sam naišla na još  15 takvih koji su mi zapriječavali put pokušavajući uvaliti končane narukvice od 5 eura. ( Svim turistima, ne samo meni). Pa sam im se, nakon što sam istrošila sve jezične mišiće s : "No, no, no!!!" , počela obraćati  s: "Fuck off!!!!", na što je ovaj moj poludio i začepio mi usta maramicom. Jer imaju po tristo kila i tri metra te su nas mogli prebiti ili u najboljem slučaju oteti u bijelo roblje. Objasnila sam kako nema straha jer ne znaju nijedan drugi jezik osim talijanskog, te zasigurno ne znaju što znači „ fuck off „. Što i nije daleko od istine. Gladna sam, na svakom koraku sendviči. Običan sendvič, u Hrvatskoj cca 5-7 kuna, tamo je 5 eura. Bože moj, gladna sam. Vidim iza prodavača ogromnu glavu velike zelene salate. Obožavam zelenu salatu i pričam na dobrostojećem engleskom.  Prodavač ne zna ni što je sendvič, kamoli salata na engleskom. Upotrebljavam već zaboravljeno znanje talijanskog. "Puoi mettere nella sendvich la verde...(otprilike možete mi staviti u sendvič zelenu)"...kako se kaže salata? Ne znam...salata, kako se kaže salata na talijanski, salat in english. Please. Ljut je na mene jer sam zakrčila red. Ma ako plaćam sendvič pet eura, hoću tu salatu u njemu! Ovaj moj opet strepi da ću se vratit u modricama doma. Ne zna on sto ja želim. La verde ( zelena )i upirem prstom u jedini prilog koji ima. Pokažem ja prstom salatu da on skuži.  Poludi na mene  i počne se derati: Salata, salata, salata! Kad sam ja nakon toga poludjela! Vrag te nosao! Pola sata govorim na svim inačicama jezika. Salat na engleskom, salata na hrvatskom. Nakon pola sata mog preznojavanja si uspio shvatit kako se radi o salati koja se i na talijanskom (valjda) kaže salata! Već su mi živci lagano poskočili. Ako oni kao turisti dođu u Hrvatsku, moraš obavezno znati talijanski. Engleski ne prolazi. Oni su turisti i moraš znati njihov jezik. Kad si ti turist u Italiji, živo im se hebe, opet moraš znati talijanski jer si došao u njihovu državu.  Zatim dođem u centar Milana. Želim popiti kavu, to mi je san.  Sjediti vani i lagano pijuckati kavu. Gle, čuda, kod njih to nema. To je rijetkost. Oni piju kavu u tri sekunde s nogu. Ma kakav je to život. No, ako sam ja naumila, ja to moram naći. Nakon teške potrage, pronađem napokon mali dio terase kafića namijenjen ispijanju kave. Kava 50 kuna. Napokon sjedim i pijem kavu, promatram prolaznike. Ako si slobodna žena, namjeravaš tražiti partnera, ostani u Hrvatskoj. Talijanke su modno osvještene, što je lijepo za vidjeti.  Međutim i Talijani su, za moj pojam muškarca, toliko modno osvješteni da bi ih trebalo onesvijestit. Svježe izdepilirani, nagelirani. Imaš dojam, slijep je pa je zabunom odjenuo odjeću iz ormara svoje cure. Rozo, kratko, utegnuto na muškarcu. Pritom ne mislim na homoseksualce, kod kojih bi to jedino prošlo. Ooookeeej. Neka je nama naših znojnih Hrvata. Htjela sam vidjeti Katedralu, no, nema šanse. Pet sati čekaš red za ulaznicu, pet za ulaz, dva sata da te pretresu jer si potencijalni terorist, a kraj glave ti stoje likovi s mitraljezima. U slučaju ako si terorist pa pokušaš, u onoj dudi od bebe, prošvercat bombu, da te sravne sa zemljom. Ono što me definitivno odvratilo od selidbe, bilo je to što sam u jednom trenutku  morala na wc. Pa sam čekala sat vremena red, ubacila eure u wc i on se baš tad pokvario. Ostala mi je šansa, čekat sat vremena red na drugoj kabini, a moj mjehur jest izdržljiv, no sve ima svoje granice ili poći u park pišati. Mrkla je noć i vjerojatno su ovi što siluju narukvicama i u parku. Pa sam psovala i sebe i Boga, što nisam muško, jer su svi ovi muškarci lijepo mokrili iza autobusa. A ti jadno žensko, trpi do Lijepe Naše. Eto, Lijepa Naša je baš lijepa i ugodna, moram vam reći. Bez obzira i s obzirom na sve. Zasad ne selim.

Zašto onda volim povremeno mrdnuti sa svog stacioniranog područja bilo gdje? Odnosno, moram. Minimalno par puta godišnje moram poći, dan, dva, tri,...,u drugu Županiju ili mjesto. Zašto? Jer mi se šire vidici ili sam jednostavno takva i moram. Jer najbolje voliš i cijeniš svoje kad upoznaš i prihvatiš drugo. Jer putovanjima učiš, odmoriš i preporodiš se. Napuniš baterije. Upoznaješ različite kulture i svjetonazore. Jer imamo babu u selu koja se nije mrdnula dalje od svog stabla ispred kuće. Pa promatra i osuđuje ljude koji prolaze ispod tog stabla. Žali mi se crnkinja koja živi u našem mjestu, kako ju izludi  propitivanjem i osudjivanjem. " Samo zato jer sam crna. Ona misli kako sam ja došla iz gladi, rata, pita me što jedem, koliko novaca imam. A ja došla iz milijunskog grada. Samo zato jer sam crna. " Opusti se, rekoh, ja sam bijela pa i mene sve to ispituje. Nije baba jadna kriva. Ona je provela čitav život misleći kako je sav svijet u njenom stablu i sva raznolikost zivota u njenoj percepciji istog. Ako se netko imalo razlikuje od to dvoje, a svi se razlikuju, baba smatra intervenciju prijeko potrebnom. Mogla je baba živjeti mnoštvo svojih Svemira,da je prestala prstom ubadati u tuđe.

Nemam novaca za putovanje? Vrijedi li to? Koliko ste čokolada ovaj mjesec pojeli sjedeći na svom kauču i gledajući tuđe živote na "Farmi" ili u "Big brotheru"? Putovanja su sve dostupnija i sve jeftinija.  Naravno, uz vašu fleksibilnost. "Vidi je, u uskom autobusu, spava citavu noc kao beba. Da ja mogu tako spavati, ja bih putovao svaki tjedan.", viče meni dvadesetogodišnji sportaš. Pa što me briga gdje spavam. Ako je bio ispunjen dan, mogu spavati bilo gdje. Nabavite jednu kasicu prasicu, odrecite se slatkiša, kava s ljudima koji vam pune mozak smećem i otidjite. Bilo gdje. Makar u obližnju šumu. Vidjet ćete kako smo bogati u svakom pogledu, ne samo materijalnom. Kako smo fleksibilni, različiti i zanimljivi. Naučit ćete mnogo toga, upoznat ćete divne ljude i one manje divne. Shvatit ćete kako jezik ili boja kože nisu prepreka. Svijet je jedno oveće selo. Povežite se s njegovom veličinom i proširit ćete svoju unutarnju veličinu. Ugodno putovanje želim!