Hoću li se ikad naspavati / Zašto djeca nikad nisu umorna?

Postoji li način da se djeca izmore, prije roditelja? Ako pričam o svojoj, barem zasad, ne postoji! Bez obzira što sam energetska bomba, nemam nikakve šanse pored njih. Upravo eksperimentalno dokazano. Troje ih je i divni su. Prepuni su energije i života, što je divno za vidjeti i iskusiti, ali evo,  barem moje tijelo, povremeno traži ponešto sna.

 Zove me prijateljica jedno poslijepodne kako će dovesti maloga na igranje. Odgovaram kako nisam doma, ali može ga dovesti ujutro. Odgovara žena: „ Jao, oni ti meni spavaju ujutro do 11. Jer idu ljeti malo kasnije na spavanje, tipa oko 23.“ Ništa, mislim se, i moji kasnije lijegaju, oko 23 isto. Svejedno, u 6 ne navijam alarm. To skače puno energije, s veselim dobro jutro, ustani mama, pijetao je odavno budan, sunce je granulo. Ujutro sam puna energije, mada mi se brat ruga jer je shvatio kako si napravim fini zdravi doručak. Jogurt i chia sjemenke. Onda ga oko deset stavim u frižider i pojedem tek sutradan za doručak. Odnosno kad stignem. Stvarno mi nije jasno, trebala sam već nositi modne piste, sudeći prema ishrani i kretanju.

Sad ćemo malo o kretanju. Znate onu, odvedi djecu na more? More najbolje izmori djecu. Eto, moja su djeca fenomen. Par sati plivanja, ronjenja, igranja u pješčaniku. Penjemo se kući uz stepenice, vučem se i čujem ushićene uzvike: Vani se još vidi! Mi bi se još poigrali!. Vidi se mjesec jer je i dan crknuo od umora, pa je išao spavati. Večera, tuš, spavanje!, odgovaram. Još nekih par sati dok laganini pojedu večeru. Zatim se prskaju vodom, baš kao da nisu vode godinama vidjeli, nego upravo izišli iz mora. Čak se i more umorilo, oni bi odigrali još par utakmica produžetaka i penala. To je nepokolebljivo. Kud sam spominjala onaj mjesec i sunce i kako se smjenjuju za spavanje. Sad traktat od sat vremena. Kako to? Zašto? Objašnjavaj sve mjesečeve mijene i tako dalje.

Onda se dogodilo čudo. Trebam ići u Zagreb i povedem ih. Ljudi moji, koje divno ljeto u Zagrebu, barem ovih dana. Nije vruće, možeš čitav dan ugodno provesti. Prva dva dana ja sam bila oduševljena. Milijardu stvari za dječje igre, parkova, tobogana, sadržaja. Višesatne vožnje tramvajem, busevima. Prva dva dana Zagreb je učinio čudo. Moja su djeca, vraćajući se kući, već u tramvaju lagano skalapala okice. Oduševljena, kao da sam dobila na lotu. Zovem supruga: Ostajemo još pet dana! Ovdje je savršeno. More ih više ne umara. Zagreb ih uspijeva umoriti.  Čudna si ti meni, što produžuješ toliko dugo? Da ti nisi našla kojeg tamo?., zafrkava me. Stari moj, da ti je sada ovdje čitava ova kolekcija nogometaša što se popela na onaj travnjak na ovom prvenstvu, gola golcata, ja bih ih možda samo zamolila da me prenesu u krevet, pokriju i gotovo.  Možda bih jedino zamolila ih da mi skinu lak i nalakiraju novi jer sam jutros na autobusnoj stanici posjedala svih troje u stav „mirno“, izvadila lak i u onih par minuta dok smo čekali bus, prelakirala jedno pa možda sedmi sloj laka na nokte, Već mi izgledaju kao oni moderni „bubble“ nokti. On se smije, sretan jer nemam energije za orgije. Nego,  hajde ti slučajno ako nađeš koju curu dok mene nema, ne smeta meni ništa, nego je malo zavedi pa makar neka onu odjeću što sam ju pogurala u ormare, opegla. Možda i opere pod, wc i sve što se curi bude dalo.. Poznavajući njega, zaključuje kako sam pukla k*o kokica.

Međutim, što se nadalje dogodilo? Puna četiri dana, ovaj je Zagreb činio čuda. Ljudi moji, evo su danas energetski nadmašili i jedan „fucking“ Zagreb. Ovo nisu istine. Probili su ga. U četiri dana, Zagreb je poražen. Od šest ujutro, do 23:00. Desetak vožnji autobusom, petnaestak vožnji tramvajem, igra u dvorištu, kopanje dvorišta, nekoliko parkova s klackalicama, toboganima, vrtnji u konjićima, Zrinjevac, Tomislavac i na kraju par sati najvećeg u državi, West Gatea. Prvi dio dana, brat je proveo s nama. Podsjetio me na doručak od jogurta s chiom. Oko 15 sati izjavio: Divim ti se, i pobjegao kući da se odmori. 

Zamijenila ga sestra. Svježa, obnovljena. West Gate, dobitna kombinacija. Vraćamo se u 22.00 doma, nas dvije se vučemo cestom. Tri energetske bombe beru nam cvijeće putem. Vidjeli su umjetnog pokretnog lava, što je ovaj mjesec već došao, njima nije dosta.  Vidi mama, pun je, rekla si kako neki ljudi ne mogu spavati kad je pun mjesec. Možda smo to mi. Nemoj sine, da ti pada napamet nastavljati ove izjave. Večera i u krevet. Tako su još ispričali par priča, nekih strašnih, čula sam uzvike. Nekih lijepih, čula sam usklike. Napokon su zaspali. Odlučila sam se na pisanje teksta. Sedam slojeva laka skidamo ujutro. Ako imate nekakav savjet, legalan dakako, za povećanje roditeljske energije, svakako javite.

Nešto mi je sinulo za kraj. Znate one misteriozne natpise u novinama: Otišao/ otišla na trafiku kupiti cigarete i nestao/la? Vratio se / vratila nakon deset godina. Mislim kako sam riješila taj misterij. Navjerojatnije se radi o roditeljima više djece koji su negdje putem do trafike zaspali i spavali deset godina.

Ako imate male eksplozije života, znam kako ste rastegnuti vezano uz  odmor, tišinu i spavanje. Sad da vas utješim, upravo sam otvorila svoju torbu. Puna je tratinčica koje su mi putem nabrali. Sinoć su u igri izjavili: Mama je superherojica! Slažem se s tim, mama je superherojica, a superherojice ne spavaju. One pomirišu tratinčice ubrane malim ručicama, dobiju plašt i narastu im krila.