Ne trudi se biti savršen, samo budi ti

Moram priznati kako sam kao mlađa i više kritizirala, ali i bolje podnosila kritiku. Zadnjih nekoliko godina se općenito mičem od ljudi koji previše kritiziraju te sam puno opreznija u davanju kritika. Zašto? Po prirodi sam izrazito samokritična, te analitična. Onako sam poprilično dosta svjesna svojih mana i grešaka te sam za razliku od mlađe dobi, kada sam gurala trku za savršenstvom, progledala. Jednog dana sam nakon milijun i petstote analize stala i shvatila. Ja nikada neću biti savršena i to je uredu. Bože moj, to je tako sjajno!! Ovo je tako dobar osjećaj kada vam sjedne u glavu. Znate što?  Nitko od nas nikada neće biti savršen. I to je jedna hebeno dobra stvar. Ali, znate još što? Ne trebamo biti savršeni da bismo bili sretni, pjevali, radili nešto što volimo, ne trebamo biti savršeni da bismo živjeli. Onako baš živjeli punim plućima. Našu najbolju verziju sebe. U tome leži savršenstvo. U našem prihvaćanju nesavršenstva i voljenju istoga.

Daleko od toga da sam se prestala truditi. Još uvijek se uhvatim u naganjanju same sebe. Sve uvijek može bolje i više. Težnja k tome je također prirodno usađena u čovjeka. No, za razliku od ranije, sada znam i prihvaćam kako bez grešaka nema učenja, bez promašaja nema uspjeha. Ne možete ležati u svojoj čahuri i usavršavati se stoljećima, čekajući da budete savršeni i krenete u život. Ne, poletite i kada vam krila nisu savršeno usklađena, i kada vam vjetar ne ide na ruku. Letite, padajte, ponovno letite. Samo nemojte stajati u čahuri i čekati savršen trenutak. Prestanite sami sebe previše kritizirati. Prestanite toliko voljeti svoju osobnu kritiku. Počnite voljeti svoju pohvalu i počnite ju raditi puno češće od ove prethodne. 

Ustanite ujutro, pogledajte se u ogledalo i odajte si priznanje. Predivni ste, zbilja ste predivni. Možda niste toliko veliki da mijenjate cijeli svijet, ali ste jako veliki da mijenjate svoj svijet. Iznimno i iz korijena mijenjate. Tko god vam kaže kako je to nemoguće i glupo, u krivu je. Baš vas briga što on misli. Nemoguće je. Ne, moguće je. Sve što ste uradili sada je, promijenili jedan mali običan zarez.

Zašto ne volimo previše kritiziranja od drugih? Zbog toga jer smo vjerojatno sami svjesni toga o čemu nas se kritizira, te se trudimo to popraviti, a popravljanje je zbilja najlakše kada se vrši nad drugim, a najteže kada se vrši nad sobom. 

Dakle, ustala sam jedno jutro sva sretna, vesela i poletna. Nakon pet minuta slušam bukvicu kako ne stavljam stvari na njihovo mjesto. Po milijarditi put slušam kako i zbog čega nije dobro što ja ne stavljam stvari na njihovo mjesto. E, sada, već začipam uši i bježim piti kavu. Zbog čega bježim? Jer ja sama jako dobro znam kako ja ne stavljam stvari na njihovo mjesto. I znam koliko mi to samoj muke zadaje. Ali, ja nijednom nisam počela stavljati stvari na mjesta nakon očitane bukvice o istom. Ma ne, ja sam nakon toga samo čula....zum...opet nešto krivo radiš...bezveze si.... Znate kada sam ja počela stvari stavljati na mjesto? Kada sam istu tu osobu gledala kako uvijek nađe ono što traži, te samu sebe milijun puta zaticala kako gubim vrijeme, živce i raspoloženje pokušavajući naći nešto jer opet ne znam gdje sam to nešto stavila. Tada sam počela ulagati trud i dandanas se trudim da stvari stavljam na njihovo mjesto. Ovo je samo jedan banalan primjer kako će se ljudi možda i promijeniti zbog primjera koji im dajemo, ali zbog kritike rijetko kada. Uvijek dođe dan kad ja opet ne mogu nešto pronaći jer nije na mjestu, ali znam kako sam dala sve od sebe da se to ne dogodi. To je najvažnije. Najvažnije je znati da ste dali sve od sebe.

Za kraj, jedan primjer kako pohvala utječe na čovjeka. Dolazi mi neku večer prijateljica, desetak godina mlađa od mene, razgovaramo i ona govori:"Ti si tako super, uvijek mi daš super savjet i pomogneš. Ja ne znam što bih bez tebe!" Nakon toga izjavi kako mi je večera izvrsna. Ja se, bez imalo laganja, osjećam izvrsno. Nakon toga sam raspoložena, puna energije, radim sa zadovoljstvom još mnogo stvari te sam ugodnije društvo za cijeli svijet. Puno ugodnije nego što sam bila prije njenog dolaska. To je trenutak kad ću ja dati puno više od sebe nego nakon kritike.

Svi smo mi prepuni mana, (osim kad umremo, tada smo apsolutno svima savršeni) trebamo raditi na sebi, no naučimo li više žmiriti na svoje i tuđe mane, a bistrije gledati na svoje i tuđe vrline, životi bi nam se mogli drastično promijeniti. Naši i naših bližnjih. Da pokušamo, svi skupa zajedno? Tri, četiri, sad!