Za sve žene koje su potpuna opozicija izreci "žena je ženi vuk"

Odrastaš nekako poljima života, te putem nailaziš na mnoštvo žena koje odgovaraju opisu iz gornje rečenice: „Žena je ženi vuk!“. Pa si glupa i mlada, skineš suknju iako ti se nosi suknja, odjeneš hlače, jer znaš, osjećat će se ugroženom. Zatim se laganije smiješ u društvu, sve brinući o osjećajima, znaš i njušiš, osjećat će se ugroženo. Slušaš gluposti, odgovaraš na poruke usred noći, pomažeš, uživaš u tom pomaganju. Bože moj, prispojeno je prirodno u tebi, ako vidiš nešto gdje možeš pomoći, ti pomozi. Daš čitavu sebe, jer kako bi ti inače mogla, osim dati čitavu sebe?

Povratno, dobiješ hrpe tračeva, noževa zabodenih u leđa, jer što god si učinila, ipak se „osjećala ugroženo“. To je to što od „žene ženi napravi vuka“. To je polje na kojem ne možeš ništa učiniti. Žene se ovdje pretvaraju u vukove, jer ne znaju vlastitu vrijednost. Pa misle kako će ju spoznati potplećući noge, te uništavajući žene koje smatraju u bilo čemu boljima od sebe. Što nema veze s realnom činjenicom, kako netko jest bolji, već kao što smo već zaključili, s vlastitim frustracijama, te nesigurnošću. Gle, sad, s nesigurnošću se, barem povremeno, susreće svaka živa osoba na planeti, nevezano uz spol. Te se stvari riješavaju na neke druge načine, no to nije tema teksta. Svakako, postoje žene koje vlastite nesigurnosti te frustracije pokušavaju rješavati spuštajući, omalovažavajući, tračajući žene koje su one upikirale (uočile) u vlastitoj glavi kao u bilo čemu superiornije. Bez obzira što nisu, no ne možeš objasniti nekome ono što ne može shvatiti. Makar za vlastito dobro. Samo na koncu, iziđeš iz takvih stvari, emocionalno ozlijeđen. Svima je jasno kako su općepoznata ženska prijateljstva prepuna izljeva, „dušo, draga, srce, ljubavi“, te okupljanja u kojima „sjede tri prijateljice, ogovaraju četvrtu. Treća ustane i pođe, ostanu dvije pa ogovaraju treću.“

Ovo su stvari koje se prolaze tokom mlađih perioda života, te kasnije, ako si dovoljno „sretan“ pa se nađeš u dovoljno vlastitih  životnih izazova, obaveza i situacija, istupiš iz nečeg ovakvog. Jer su ti meksičke sapunice, prestale biti napete još otkad si imala petnaest, kamoli ćeš sada svojevoljno sudjelovati u njima. Skupiš sve petlje iz sebe i ostaneš radije sama, nego na taj način. Prolaziš period samoodabrane samoće, u kojem napokon upoznaješ sebe, kao jedinog lika sapunice kojeg si nisi dao vremena upoznati.

Zatim kreću, jedna po jedna ulaziti u tvoj život. Žene koje nemaju veze s izrekom: „Žena je ženi vuk!“. Već žene koje ne možeš, koliko god se trudio opisivati, opisati riječima. To je nešto nadnaravno, vanzemaljski. To su hodajući anđeli, kojima unutar prsa kuca srce prepuno ljubavi, razumijevanja i empatije. S druge strane nose krila u kojima je sazdana snaga kakvu nose rijetka stvorenja. Snaga koja nosi sebe, vlastite izazove, te putem diže milijarde tuđih tereta. Ne stoga jer mora, već stoga jer želi. Ne stoga neka joj se ispiše priznanje u novinama, najčešće nitko niti ne zna za to. Ne stoga jer smo si rod, imamo osobnu klasnu korist jedna od druge. Ne stoga jer očekuje kako će joj se vratiti. Nego, čisto jer na pitanje: „Zašto?“, odgovara: „Kad god mogu pomoći, mene to toliko ispunjava. Sam taj čin. Kako živim u ovom nesavršenom svijetu i volim, te želim, biti dio nečega korisnog, nečega što ne spada pod tračeve, kukanje, već građenje svijeta boljim mjestom. Zato pomažem kad vidim kako netko želi isto. Samo pomaganje me ispunjava, ništa drugo mi nije potrebno.“

Ostala sam zapanjena, uistinu zapanjena svom hordom žena koje su počele ulaziti u moj život. Zaprepaštena, neopisivo zaprepaštena. To su žene koje svojevoljno ostaju budne po pola noći kako bi pomogle meni ostvariti moje snove. Nitko ih ništa nije tražio. Čak me ponekad pošalju na spavanje. Postoji li sekunda u kojoj se ne osjećaš dobro, javljaj se istog trena. Ovo su žene koje su me „pokupile s dna života“, podignule i zacijelile. Pomogle mi ponovno pronaći vlastita krila. Znam, dala sam i ja, sad se vraća. Međutim, ovo što se vraća je, kunem se, nadnaravno. Stoga, jednu svoju divnu dušu, kad mi klikne poruka: „Hvala ti, spasiš me. Savjetima, ljubavlju, razumijevanjem. Kako ću ti se odužiti? “, samo poklopim: „Zaslužila si. Nemoj mi zahvaljivati. Najveća bi mi radost bila kada bih ti malo pomalo pomogla „pokrpati krila“. Dok staneš na noge, pa ih sama otkriješ i oslobodiš.“ Ona nema pojma o čemu pričam. Ja imam. Ta imam toliko toga za vratiti, jer sve se vrti u krug. Sve što daš, stigne te, kad tad. Vjerujte mi. Stigne te milijardu puta veće i bolje. Ne misli o tome dok daješ, ali činjenica je.

Vjerujte mi, postoje na ovom svijetu i u ovoj državi žene koje su nadnaravna bića. Sposobne ponijeti milijarde tona vlastitog tereta, sposobne dignuti druge žene, ljude, udahnuti život u njih, sposobne samom svojom pojavom ne samo mijenjati, već ga i mijenjaju, ovaj svijet u predivno mjesto. Često nitko nema pojma o njima. To im nije cilj. Svakako, emocija kojom je ovo napisano emocija je duboke zahvalnosti, radosti, oduševljenja. Emocija koja govori: „Idemo, zajedno mijenjati svijet.“ Stoga sam sretna jer se izjava.“ Žena je ženi vuk!“, sve više mijenja u izjavu: „Žena je ženi rezervni motor, kad sve u sistemu zakaže.“ To su te žene, koje mijenjaju ovaj svijet, često nesvjesne kolikom snagom, brzinom i ljubavlju. Ako si žena, molim te, budi takva žena. Ta stvorena si za to.

Njima, što reći? Hvala uvijek zvuči nekako maleno. Kako završiti? Drage žene, koje ste odlučile biti: žena je ženi anđeo, anđeo s nadnaravnom snagom, vi ste snaga, ljubav, radost, primjer i promjena ovog svijeta. Pohvalite se, volite se, čuvajte se. Potrebne ste ovom svijetu. Važnije ste od bilo koje udarne vijesti "točno u podne". Nadnaravno važnije.