Muke po Instagramu i slikavanju

Dakle ja, čitavog svog života, vezano uz dvije stvari: ogledalo i slikavanje. Ja ispred ogledala, raščupana i nenašminkana. „ Ajme, baš sam lijepa. Predivna sam! Huh, najljepša na svijetu!“. 

Hajde me uslikaj, napravi mi frizuru, najbolju šminku, ma napravi što god hoćeš i uslikaj me. Ja kad gledam svoju fotografiju: „ Ajme meni, ajme majko, užas. Tko je ovo??!!“. Izvrte mi sto slika, ne valja nijedna. "Ajme vidi mi ovoga, vidi mi onoga,...“ Dakle, ako netko poznaje nekakvo znanstveno objašnjenje zašto si nisam u ogledalu i na fotografiji ni približno ista osoba, molim neka mi pojasni.

Nadalje, imam troje djece, živim intenzivno, ponekad si nemam vremena niti nokte nalakirati. Čitavo sam ljeto hodala praktički bosa, jer mi je gušt. Spakiram sebe i djecu, dvije preobuke te idemo po obali. Živjeti, disati, dok ne krenu škole, vrtići, vježbe. Posao nosim sa sobom i iskreno, svako ljeto uživam u što manje garderobe. Oko koje mi se, preveliko razmišljanje čini, uz sve obaveze oko njih, gubitkom previše vremena i života. Barem su ljeta takva. Svakako, super sam si u tim opuštenim izdanjima, ma super sam si i u sređenim izdanjima. Super sam si sve dok se ne vidim na fotografiji. Ne znam zašto, ne pitajte me, to je fenomen! 

Dakle, šefica me gnjavi već godinama kako moram krenuti s Instagramom. „Ti nisi normalna! Napišeš „heben“ tekst u pola sata dok obavljaš druge stvari. Radim u ovoj profesiji, ljudi se „nahebu“, danima sjede ispred tipkovnice kako bi napisali nešto takvo. Instagram je popularan i moraš, molim te, moraš!“ Meni u glavi kad spomeneš Instagram, horor priča, puste slike, filteri, photoshopovi, muke i glavobolje. Sve mudro odgađam. Odjednom, nema izbora. Šalje mi vojsku. Sjedaju me sjedalicu. Primer jedan, primer dva, krema za oči, krema za ispod očiju, pola sata prolazi. Meškoljim se, ta ne mogu u miru stajati ni onih par minuta dok mi se običan lak za nokte osuši. „Čekaj, još niste ni puder stavili????!!!“ Konturiraj ovo, konturiraj ono. Izvadili sto kistova. Sjetila se svojih što mi je sestra prije koju godinu poklonila, pa sam shvatila kako bezveze stoje u polici, te ih dala djeci neka bojaju vodenim bojicama. Uglavnom, crknula sam na onoj sjedalici, misleći kako ću dočekati stotu dok me našminkaju.

Zatim slikavanje. Ovu nogu stavi ovako, ne tako. Malo ju pogrbi, istovremeno malo opusti i ispruži. Gledaj ovamo, gledaj onamo. Ruku tamo, ruku onamo. Budi opuštena! Kako ću biti opuštena, ta ni kad sam radila kao instruktor aerobika, nisam imala toliko pokreta tijela???!!! Tamo sam se makar puno brže kretala. Smrzni ruku, istovremeno ju opusti, ovu nogu malo raširi, pa ju malo između pregiba skupi. Usput, budi opuštena! Poludjela ja, poludjeli ljudi još više od mene. Pregledavaju slike. „Super su!“. Eto mene, virim: „Ajme majko, užas, ne valja ova, ne valja ona, ne valja nijedna. Mogu li se ja sama slikati? Opušteno?“ Srećom, nisu me ubili! Imali su svako pravo na to. Ostavili mi slike. Što ću sada? Trebam ih sama „urediti“. Niti znam kako se to radi, niti imam nekakav program za to. Zovem redom sve mlađe generacije po imeniku. „Pomagajte, uređujte, vi to znate!“ Izhebali se ljudi, ja opet, ne valja ništa. To sad nisam ja. Od muke se odvezla na more, presvukla, zavezala kosu, otplivala, sačuvala jedan dio šminke, uvaljala u zelenilo i sama slikala. Objavljujem sliku.

Zove me šefica: „Stvarno ću te udaviti! Jesi li to objavila opet neprofi sliku? Nakon svega! Do večeras objavljuj makar jednu od onih ili te davim!!!!“ Hajde, objavim navečer jednu tu profi. „Eno, šefice, ispunila sam ti želju.“. „Jesi li? Slika u boji, vatreno crvena majica, ti ju prebaciš u crno bijelo i objaviš. Hajde, dobro, što ću od tebe. Ovo je isto pomak. Hajde sada, uči na taj Instagram.“ Što se tiče Instagrama, uđem, malo pročačkam, pa iziđem. Kao malo dijete u prvom osnovne. Znam, ovakva sam za sve u životu. Puste drame, a kad odjednom, iz čista mira, „odlijepim“, pa to će biti čudo! Dotad, idem se pogledati u ogledalo, ovako predivna, raščupana, neisfiltrirana i uistinu opuštena. Sve u svoje vrijeme!