Sretan nam rođendan!

Draga curo,

sretan ti rođendan! Jutros smo se probudile, žive i zdrave, s osmijehom na licu i mirom u grudima. Usput nam je i rođendan. Želim ti reći jedno veliko hvala za sve što si napravila u zadnje vrijeme za nas dvije. Koliko si se trudila neka se pronađemo. Živjele smo desetljećima u istom tijelu, dok si mislila kako smo samo tijelo kojemu se život događa. Morala sam te, stoga, malo „prodrmati“, na neke tebi naizgled ružne načine, kojima sada napokon vidiš smisao. Morala sam, samo neka me „čuješ i osjetiš“. Znam, boljelo je, najviše je boljelo kada si se suočila s činjenicom kako živiš, bez sebe. Ti si živjela, a tebe nije bilo.

Drago mi je što si počela otkrivati kako tebe ima, počela disati samu sebe i što je najvažnije, „osjećati“ samu sebe. Napokon si, u svijetu, izgrađenom na činjenici: „zatomi ispred same sebe kako se osjećaš, jer to nije u redu“, shvatila, te naučila kako je najvažnija stvar u čitavom tvom svemiru, kako se osjećaš. Da, naučile smo, najvažnija stvar na svijetu je „kako se osjećam!“. Moji osjećaji su važni, ja sam važna. To je ogromna lekcija. Tvoji osjećaji ne moraju biti važni drugima, ali samoj tebi to kako se osjećaš treba biti najvažnija stvar na svijetu. Iz toga sve počinje, te završava. Sada me slušaš, još uvijek učiš, no drago mi je kako me sve više osluškuješ.

Shvatila si kako je sve promjenljivo. Tvoje tijelo, društveni položaj, okolina, vremenska prognoza, izazovi, sreća, tuga, ljutnja, boja kose, odjeća, materijalne stvari, događaji. Sve, ama baš sve je prolazno. Jer je život putovanje. Jedno uistinu, na koncu, predivno putovanje, kojim još uvijek putujemo i ne trebamo znati sve odgovore na sva pitanja. Učit ćemo ih putem, zajedno. Naravno i griješiti ćemo putem, to je neizbježno. Također ćemo učiti na taj način. Učinit ćemo uistinu i mnogo prekrasnih stvari, dodirnuti mnoge živote. To je najprekrasnije.

Drago mi je što sam te naučila kako ne trebaš biti savršena, jer savršenstvo ne postoji. Učimo se kako imamo svoj put, te ga ne trebaju svi uvijek razumjeti, a ni odobravati. Pošto je to naš put. Drugi također imaju svoj put, kojeg mi ne možemo uvijek razumjeti i to je sasvim u redu. Naučile smo kako imamo u sebi sve što postoji, sve što je ikada postojalo, sve što će ikada postojati. Samo se trebamo dobro čuti. Ja i ti. Izbaciti buku iz komunikacijskog kanala. Stoga me najbolje i čuješ u tišini, kada izbaciš buku iz ostalih dijelova koji jesu dio tebe, ali te često priječe neka me čuješ. Hvala ti što si si počela dopuštati neka me čuješ, sve više i više.

Drago mi je i što si počela voljeti, te prihvaćati sebe. Čitavu sebe, sa svim sklopom „anđela i demona“ koje nosiš u sebi. Svi ih nosimo u sebi i to je u redu. Počela si prihvaćati i voljeti one strane sebe koji ti i nisu baš najmiliji. Znam kako ti je to bilo najteže, pošto se to najčešće „trpa pod tepih“. Nije bilo lako gledati vlastitim „demonima“ u oči, te ih prihvatiti. Sada znaš kako se radilo samo o strahu. Koji nestaje kada ga gledaš u oči, ili jednostavno samo zagrliš. Strah se otapa u zagrljaju, te se zatim iz straha pretvara u esenciju ljubavi. To je najčudesnija pojava na ovome svijetu.

Ne trebamo se lagati, nemamo nas dvije previše godina, no proživjele smo u ovim godinama iskustava za nečijih deset života. Znam kako si ponekad „umorna“, jer su mnoga od tih iskustava bila, malo je reći, bombastična. Stoga ti želim reći kako si neizmjerno hrabra. Svakako si naučila i kako se ne trebaš buniti protiv toga, jer ti ja ne bih dala ništa od toga, kada bih imalo sumnjala kako ti to ne možeš. Obje znamo, sve što ti je „dolazilo“, „dolazilo“ ti je, upravo stoga jer si mogla. Koliko god si se nekad zavlačila u „rupu“ od straha, strahujući kako nećeš moći. Ponekad si me mrzila zbog natezanja koje ti se činilo nepodnošljivim, međutim, sama znaš kako mi svaki puta pjevaš od sreće i zahvalnosti kad vidiš kuda sam te lansirala tim natezanjem. Jer ti je trebalo. Pošto strijela odlet i u daljinu, točno onoliko koliko je nategnuta.  Umirale smo dosta puta, proces umiranja bio je težak, no ponovno rađanje neopisivo je iskustvo. Koje je svaki puta, kad god se osvrnemo, vrijedilo bola ponovnog rađanja.

Nećemo se lagati, dapače, pohvalit ćemo se. Proživjele smo mi i radosti, te života u ovoliko godina, za deset nečijih iskustava. Nije li to divno? Ne brini, i još ćemo.

Život je lijep, putovanje je interesantno. Stoga mi, kada se umoriš, ne cmizdri, kako bi ti „doma“, samo se utišaj i osluhni me, pronaći ćeš „doma“ u istom trenutku. To si također naučila. Pošto me, u trenutcima kada si odmorna i puna energetskih bombi radosti u sebi, ponekad izludiš količinom života kojeg želiš udahnuti. Tada me ne tražiš „doma“, već me moliš, „ostanimo što duže ovdje, tako je predivno“.

Najviše ti hvala što si se počela voljeti, obraćati pozornost na osjećaje, shvatila kako se i sebe i druge voli otkucajima srca i radosti. Bez previše analize, dokazivanja ili priča. Idemo dalje, život je predivan, izazovan, ali predivan.

Volim te puno, držim ti leđa.

Tvoja duša!