Istinski život nalazi se iznad zone "komfora"

Jutros su obje moje curice plakale kad sam ih ostavljala u vrtiću. „Ja bih kući s mamom!“. Kad se vratim po njih, dočekaju me veseli osmijesi, jer im je bilo predobro i one bi „ još samo malo ostale“. Sinoć su plakale na sam spomen odlaska u tuš kabinu. Nakon puste muke naguravanja u istu, vriske prvih pet minuta, stanje je završilo vriskom jer ih vadim iz tuš kabine, pošto se ne možemo tuširati cijelu noć. „Baš nam je dobro, ja ne bih još vani!“.

Zašto? Jer smo uvjereni kako su zone "komfora" ili udobnosti, odnosno ustaljenih navika prava sigurnost u životu. Neka vam odmah otkrijem tajnu. U životu ne postoji ustaljena sigurnost. Samo si pokušavamo održati iluziju kako postoji. Jer se ponašamo poput fetusa u utrobi. Ovdje je dobro, sigurno i ja ne bih vani. Jer je vani nepoznato i ja se bojim. 

Toliko se bojimo nepoznatoga jer uvijek polazimo od pretpostavke kako je nepoznato „loše“. Kriva pretpostavka. Ništa nije „loše“, samo se ponekad tako čini. Dapače, pravi, istinski život odvija se tek kada se usudite iskoračiti iz zone „komfora“. Znam, u početku se čini strašno. Jer se suočavate s vlastitim strahom. U tome i jest poanta, iliti lekcija. Suočiti se s vlastitim strahom izlaska iz udobne, lažno sigurne zone i otkriti život. Pravi, istinski život. Koji će ponekad donijeti izazove, koji služe vašem rastu, koliko god ih u datom trenutku mrzili. Donijet će vam i neopisive trenutke pravog, istinskog života kakvog nikada dosad niste osjetili. Samo jedan takav trenutak, razotkrit će vam svu vrijednost muke koju ste prošli pobjeđujući strah povodom izlaska iz naizgled, sigurne udobne zone. Samo jedan trenutak u kojem ćete biti ispunjeni u svakom atomu svog bića. Kada to doživite, nikada se više nećete osvrtati unatrag.

Je li život sastavljen od 365 istih dana u godini? U kojima ste poput fetusa u utrobi, pa ustajete na isti način, vučete se po danu na isti način, obavljate stvari koje ne volite s istom mrzovoljnom „facom“, zatim se zavaljujete pred televizor i gledate isti program. Onda spavate, pa sve ispočetka. Čekate, što? Smrt neka vas spasi? Kako vam ovo zvuči? Ne baš previše životno. Ipak, tragično je što jeste dio života i život je dio vas. Htjeli vi to ili ne. Tu ste! Fetus jednostavno mora, kad tad izići vani. Jer mu je to svrha. Ličinka mora, kad tad probiti kukuljicu i postati leptirom. Jer joj je to svrha. Čini se bolno, ali vrijedi. Bolnim se čini jer je nepoznato, a ne znam čega se čovjek više boji od nepoznatoga. Ne bi trebao, uistinu, ne bi.

Usudite se, izlaziti iz zona udobnosti, možete malim koracima. Svakako, vrijedi. Pobjeđujte, sami sebe, pobjeđujte strah jer ste u životu i trebali biste ga barem donekle živjeti, ne mrtvjeti. Ne bojte se, čini se strašno, samo se čini. To je iluzija koju ste sami sebi postavili kao prepreku. Shvatite to, preskočite prepreku. Uostalom, često će vas život u vidu raznih događaja, najčešće neugodnih, istjerati neka iskoračite na silu. Ako se već toliko ne usuđujete svojevoljno. Zašto? Jer je jednostavno došlo vrijeme neka fetus iziđe iz utrobe, neka ličinka postane leptirom. Pošto im je to svrha.