Govor tišine ili tišina govora

Autizam, autizam, autizam... Sveprisutnija riječ sve veće težine. Dokaz kako smo ujedno moćni i nemoćni. Ne znamo zašto, ni zbog čega, ali sve više čujemo tu riječ. I sve više svjedočimo kako se nekome dogodila. Autizam, teško objašnjivo. Ne možeš definicijom prodrijeti u srž. Usudim se uzeti slobodu da kažem kako je koliko i pojedinaca koji nose taj pridjev, toliko i definicija. Prsti mi na ovom prvom dijelu teško lete po tipkovnici. Izbjegavala sam ovu temu dosta vremena, samo Bog zna zašto, pa nekako, vrijeme je neka progovorim. 

U ime svih koji nose pridjev autističan. U ime svih koji su odabrali jednim dijelom biti isključeni iz ovog usranog društva. Na neki način im, koliko god to zvučalo blesavo, i zavidim. Jer imaju opravdanje da ne trpe potpuno  apsurd i melodramu prevažnog života koji smo si napravili. Da gramzivo kročimo istim, nemajući poštovanja ni prema kome, ni prema čemu. Nemajući ni u krajnjem dijelu našeg bolesno, poremećeno, „normalno“ funkcionalnog mozga kako smo ovdje samo na proputovanju, te se nikada još nitko, koliko ja znam nije izuzeo odlaska u kutiju naše visine i težine. Ništa više od toga. A ta djeca, nažalost, pošto ipak živimo u društvu  krojenom po nekakvim standardima, nose na svojim plećima ogroman namet da se uklope. Jer ovo društvo jednostavno ne podnosi ovce koje imaju drugačiju vunu. Funkcionalnost autističnost djeteta je individualna. Savladavanje te funkcionalnosti je također individualno.

Roditelji, roditelji, roditelji. Što s njima? Kako im društvo može olakšati silan trud, krv, znoj, suze, koji proteknu iza nastojanja kako bi njihovo dijete što bolje funkcioniralo? Evo, ovako im pomaže to društvo.

Svako toliko će, kada odluče uzeti predah od zahtjevnog rada sa svojim djetetom, uključiti se u društvene mreže. Tu će, umjesto nekakve potpore, smijeha ili ohrabrenja, naići na motivirajuće članke raznih pametnjakovića. Kojima se pojam autizam čini onako fetiš riječju kojom bi se i oni mogli pozabaviti, da se malo rasterete od lagodnog života. Ili da se prikažu pametnima. Između ostalih bisera tako će i pročitati kako autizam izazivaju hladne majke. Ženi koja je sav svoj život naglavačke preokrenula iz ljubavi prema svom djetetu to će zbilja lijepo sjesti na želudac. A na srce, tek? No, pametnjakovići ne brinu. Ipak se radi o hladnim osobama, tako da, ne može to njih pogoditi. Zatim će dobronamjeran susjed objaviti članak ruske alternativne medicine gdje se tvrdi kako autizam izazivaju ekrani. Čak i u majčinoj utrobi. Ako je majka pogledala sekundu na mobitel tokom trudnoće, dijete je to osjetilo. I eto ti belaja. Kako god okrene, ta je majka uvijek nešto kriva. Kriva što je živa i što diše. Ona je nešto izazvala, kako god okreneš. Onda će se javiti pametnjakovići koji će sasuti drvlje i kamenje na majku koja je do cjepiva imala potpuno „normalno“ (po standardima ovog seratorskog društva) dijete, a nakon cjepiva je primjetila simptome pridjeva „autističan“. I usudila se to čak i reći. Prijaviti iovako, ionako, ne smije. Ona se ne igra liječnika, znanstvenika. Niti teoretičara urote. To je majka koja bi voljela da, ako se može izbjeći, više nitko nikada ne prolazi ono što je ona morala. Ali, ne, ona ne smije iznijeti svoje zapažanje. Ona će biti istog trena proglašena luđakinjom koja želi uvesti povratak svih živih bolešćurina na planet i poubijati svu populaciju, a pogotovo vašu „normalnu“ djecu. To je njen cilj.Zašto? Pa pobogu, zar nismo zaključili? Jer je hladna!

Onda, ako se, nakon dugogodišnjeg mukotrpnog rada i žrtvovanja sa svojim djetetom, uklopi i mrvica sreće ili opet nečeg poput i autizma neobjašnjivog, i majka dobije potvrdu kako je dijagnoza „skinuta“. Odnosno, dijete je profunkcioniralo u skladu s „normama normalne seratorske djece“. Zamislite sreće! S kojim će ju društvom podijeliti? S onim koje će ju optužiti kako je lažljivica, prevarantica, te kako je sto posto izmislila djetetovu dijagnozu jer je luda. Eto ti, majko, čemu se čudiš? I Isusa smo na križ zakucali bez po“ muke, zar si nam ti problem? Očvrsnula je majka više, ona ne gubi ni atom snage na seratorske budale. Ona nema vremena za to. Ona neće niti prokomentirati sve budaletine koje mašu repom društvenim mrežama, ne opravdavajući uopće niti zrak koji su svojim disanjem zagadili. Jer je hrabrija, poštenija, vrijednija i sretnija od takvog društva. Jer zaslužuje spomenik, a nikada nije ni pomislila na njega. Jer zaslužuje svu moguću potporu društva, a dobiva potpunu suprotnost. Jer je na predavanju poznate hrvatske stručnjakinje za rad s djecom s poteškoćama, nakon rečenice: „Vama je potrebna pomoć cijele obitelji, sela, zajednice, grada, da vaše dijete progovori.“, dvorana puna roditelja grohotom prasnula u ironičan smijeh. Taj smijeh je odao sav jad našeg seratorskog društva. 

Puštam glas umjesto djece koja ga ne mogu pustiti, puštam glas u ime majki koje su zanijemile i poručujem: „Društvo, sramite se! Društvo, hebite se!“ Uz hladnu napomenu toplim ljudima: A možda su djeca sama sebi izazvala autizam, jer se srame društva u koje dolaze. Jer ne žele biti dio tog jadnog, bijednog i nemoralnog cirkusa u koji pristižu.