Što bi se dogodilo kada bismo se potpuno zavoljeli?

Maloprije sam se osjećala kao da želim uzeti kufere i pobjeći na na kraj svijeta, lažirati svoju smrt, dignuti noge u zrak i ostati na nekoj pješčanoj plaži, sama sa sobom, uživajući u pogledu na talasanje valova. Zauvijek. Dakako, nisam to učinila, pa sam slagala nekakve pristupačnije opcije. Pobjegla sam na nekoliko sati, nisam lažirala smrt nego odlazak po nekakvu liječničku ispričnicu. Odmaram se od buke vanjskog svijeta i usput pokušavam složiti vlastitu unutarnju buku. U jednom sam se trenutku osjetila poput psa koji lovi vlastiti rep. To je izrazito umarajuće i besmisleno. Bježiš sam od sebe, bježiš skupa sa sobom. Ne možeš pobjeći. Skoro sam eksplodirala poput jeftine sijalice iz kineskog dućana.

Zatim sam se smijala sama sebi. Moram priznati kako život ima poprilično dobar smisao za humor. Pokušajte zamisliti sebe kako lovite svoj imaginarni rep, ljutiti i iscrpljeni. To je scena za praskove smijehova. Bilo je sve uredu, dok nisam stavljena pred neke mogućnosti o kojima sam sanjala, no za koje još uvijek očito nisam potpuno spremna. Iz mene su eksplodirali vulkani istovremene sreće jer se događa to što se događa, pomiješani s ljutnjom na samu sebe jer ja još nisam u unutarnjoj poziciji gdje znam povući točno precizne poteze. Ljutnja jer još uvijek ne znam odgovore na sva pitanja na koja bih željela znati odgovore. Još uvijek nisam savršena.

Bio je to  trenutak u kojem sam shvatila koliko znam biti zbunjujuća i nestrpljiva u isto vrijeme. Trenutak u kojem se nisam mogla podnijeti. Zatim me skoro ugušila moja panika i zahtijevanje od strane same sebe neka budem ono što trenutno još uvijek nisam. Što je potegnulo pitanje, odnosno izazov kojeg sam postavila sama sebi. Dakle, volimo sebe, volimo druge, volimo svijet. Stvarno???! Lako je voljeti sebe kada si u stanju iznimne lakoće, sklada i zadovoljstva. Kad je sve mirno i odigrano scenski savršeno. Što radimo kad pred nama isplivavaju naše strane koje nam se previše ne sviđaju? Guramo ih pod tepih, hvatamo vlastiti rep, bježimo na kraj svijeta? Kritiziramo se do iznemoglosti, jer eto, zamisli, nismo savršeni? Trebali bismo biti?

Sve se odvija kroz dualnost. Stvoreni smo u suživotu suprotnosti. Bez jednoga ne bi bilo drugoga. Postojanje bi bilo nemoguće, život ne bi postojao. Svakako je najbolja stvar koju možemo učiniti, „hraniti“ svijetlije strane sebe. Međutim, što s onim tamnijima? Mrziti ih? Pobjeći? Ne možeš pobjeći od sebe. To je neizvedivo. Možda upravo zbog toga kako bismo naučili prihvatiti sebe u svoj mogućoj paleti ekpresija onoga što jesmo. 

Što kada bismo se prestali kritizirati? Pohvalili za sve što jesmo? Kada bismo se prestali okrivljavati jer ne znamo sve odgovore na sva pitanja. Prestali pljuvati po svemu što smo napravili jer nije savršeno? A što je to savršeno? Možda je savršeno baš to što je nesavršeno? Možda je savršeno kada zavoliš ono što je nesavršeno? Što bi se dogodilo kada bismo se zavoljeli potpuno? Sa svime što je u nama. Tada bismo možda mogli krenuti i s ljubavlju prema drugima. Možda bi se tada i čitav svijet promijenio? Vrijedi  pokušati, zar ne?