Hvala svim učiteljima i odgajateljima!

Prosvjeta je moja struka, koju sam isprobala i nije baš onakva kakva se na filmovima čini. Poglavito u glavama ljudi koji izjavljuju: „Vi ništa ne radite, par sati posla, slobodni vikendi, ljeta i sve ostalo.“ O ovome uopće neću argumentirati, svatko iole svjestan zna kako su učitelji i odgajatelji često podcjenjeni, kamoli potplaćeni za sve što jesu, a puno su. Kad biste znali koliko puno, za ono malo što ih se cijeni, ne bi vam palo napamet izjavljivati ovakve stvari.

Jutros je osvanuo povijesni dan u mom životu. Nakon punih devet godina, svo troje moje djece je odjenulo torbe i krenulo u nove životne pohode. Jedno u školu, ostalo dvoje u vrtić. Moj sin obožava ići u školu od prvog dana. Povremeno upitam: „Je li ti dobra učiteljica?“. „Je, mama, super mi je. Volim svoju učiteljicu.“ Treći osnovne, nikada se nije dogodilo jutro u kojem mu se nije dalo probuditi za školu, ne na vrijeme, već prije vremena. To što je školstvo, za razliku od vrtića, preopterećeno količinom nepotrebnog gradiva i loših uvjeta, to je muka i djeci i učiteljima. Za koju nisu krivi učitelji, već i oni plaćaju cijenu, no nećemo o tome.

Vrtići su u Hrvatskoj sasvim druga priča i jedan svjetski poznat odgajatelj, zvan Jesper Juul, davno je izjavio: „ Hrvatska ima fenomenalne vrtiće s modernim programima, gdje se djeca savršeno razvijaju. Međutim, školstvo u Hrvatskoj je u teškoj banani.“ Reforma školstva je prijeko potrebna, no ona se vrši negdje iznad učiteljskih ionako preopterećenih glava, koje ne razumiju oni koji u njima nisu nikada boravili, pa pretpostavljaju kako učitelji hlade „guzice“ i primaju basnoslovnu plaću. Plaću koju debelo nadmašuje netko s trogodišnjom srednjom školom. Učitelji se neće cijeniti sve dok se ne nauči na vlastitoj koži kako „fizikalija“ nije jedini rad koji umara. No, treba nama vremena, za sve pa i za to.

Najmlađa ostaje prvi dan, teta je uzela broj mobitela za svaki slučaj. Sigurna sam kako me neće zvati. Zašto? Jer već godinama ostavljam u tom vrtiću svoje drugo dijete, s poteškoćama u razvoju, dijete oko kojega se mora malo više pomučiti. Znate kako je to dijete dočekano? Svakog puta, širokih ruku, s nimalo osjećaja „teška si mi“, već „radujem se što te vidim“. To je dijete koje je nekidan nakon što čitavo ljeto nije vidjelo svoju „tetu“, preskočilo užurbano sto prepreka preko ulice i zglavinjalo joj se u zagrljaj od sreće. Djeca nikad ne lažu.

Jutros je najmlađu dočekao osmijeh i velike tople oči, koje su ju primile u zagrljaj. Njena nova teta. Koja je uzela broj i pitala me što mislim, hoće li biti problema vezano uz prilagodbu. Ostavila sam broj. Mada znam kako neće biti nikakvih problema. Kako znam? Jer kad te dočeka srce, nema drame i nema problema. Ta i ja bih ostala s njima neka me maze i paze, koliko zrače ljubavlju i radošću prema toj djeci. Od toga se ne bježi, tu se bez problema ostaje.

Stoga, ne dramite, ne pričajte djeci o strašnim tetama, učiteljima, koje će ih „vikati, dovesti u red, te o mukama koje im slijede povodom početka novih vrtićkih, odnosno školskih dana“. Zato vam djeca ne ostaju, zato vam djeca mukom odlaze tamo gdje ionako, kad tad trebaju otići. Jer slušaju glupe priče, koje su daleko od istine. Lijepo im recite kako idu negdje gdje će im biti ugodno, nekome tko nije bezveze odabrao zanimanje koje je odabrao. Ta mogli su oni birati mnogo unosnije poslove, bez bavljenja djecom, koje donosi radost, ali i veliku odgovornost, strpljenje, nadilaženje ogromnih vlastitih i dječjih granica. Nisu bezveze odabrali to što su odabrali. Izazova će biti, uvijek ih ima, svi smo ljudi i dogode nam se pogreške. To je normalno. Ne griješi jedino onaj tko ne radi.

Uglavnom, hvala svim učiteljima, tetama, odgajateljima, domarima, čistačima, kuharima i ostalima kojima sam jutros s punim povjerenjem ostavila po prvi put svih svojih troje djece. Hvala i onima koji su mene „trpjeli“ u školskim klupama, učili, odgajali, voljeli. Dan danas ih se sjetim i zahvalim za sve što su bili. Ja sam jutros pjevala od sreće na sav glas. Prvi puta sam sjela za svoj radni prostor bez priča: „A kako radiš, kad se nisi odvezla na posao? Što ti je laptop posao? Ne mogu ja sada misliti kako ti radiš kad si tu. Ulij mi mlijeka, upali mi crtić, presvuci me,...“ 

Sve u svemu, ako ste jutros negdje čuli eksploziju radosti, pjevanje iz dubine glasnica, to sam bila ja. Ne, ne volim svoju djecu manje od mama koje su plakale i jedva se rastavljale od djece, pune tuge. Volim ih toliko te sam sigurna kako su u dobrim rukama, sretna jer ne radim skrivećki noću, pošto „laptop“ nije posao u dječjim glavicama. Stižu mi za nekoliko sati i bacit će mi se u široki zagrljaj, jer eto su me se zaželjeli, a bilo im je lijepo. Kud ćeš veće sreće!