*ebalo vas siromaštvo! (slika gole mene u privitku)

Mogla sam napisati lijepim, finim tonom, kao što sam već i pisala, svejedno me ne biste doživjeli, kao ni prvih milijarde puta kad sam pisala o istom. Ovako, čim je psovka u naslovu, veće su mi šanse neka barem nekoga prodrmam. Još kada bih objavila sliku golih „cica“, „vijest“ o poskupljenju kruha na tristo kuna po „štruci“, tragedijama koje su snašle planetu, kakve li radosti i blagoslova, što bi se klikalo.

Pošto ću namjerno u oznake posta ubaciti linkove „gole grudi“, „štruca kruha poskupljuje na tristo kuna“, „umrijet ćemo od gladi“, očekujem poneko otvaranje teksta.

Ne pišem ga iskreno zbog sebe, nego zbog vas. Ne znam zbog čega uopće pišem, evo mi došlo neka pišem poput budale po stoti puta. Pošto promatram hodajuće mrtvace kako potmurenih glava, kiselih osmijeha jedva hodaju kroz život, jer eto mora se. Hrane se crnim tragedijama, slušajući vijesti o strašnom životu. Vuku se od jutra do sutra, jedva se bude, jedva čekaju leći, neka prođe još jedan dan. Ne znaju zašto žive, valjda jer se eto mora. Neću uopće pričati kako se svakoga dana strahuje od umiranja od gladi. Tako poznajem ljude koji, majke mi, već desetljećima imaju najveću brigu na svijetu neka ne umru od gladi, pošto je sve skupo. Pritom su se, niti ne primjetivši udebljali van svih granica, pa im je zdravlje iznimno ugroženo. Sad bi im kao „blagoslov“ s neba palo povremeno „umiranje od gladi“.

Znam i priznajem, istina je! Ljepše je, ako već plačeš, plakati u Mercedesu A klase s masažnim sjedalima, nego u šumi, gol i bos. Pa „em plačeš“, „em te zdrma grom“. Eto ga, opet nešto dobro ispada iz svega toga, barem te opalio grom i više ne moraš strahovati kako ćeš umrijeti od gladi, pošto si već mrtav. Nego, hajdemo jer nema trenutno Mercedesa A klase u dvorištu, mrtvjeti i kukati. Što je bogatstvo? Jesi li gladan, žedan, gol? Nisi, sigurna sam. Ako jesi, javi se, ja ću podijeliti s tobom ručak, vodu i odjeću ćemo prekrojiti pošto sam skinula par kila pa imam viška tkanine.

Jesam li poludjela? Možda i jesam od muke više. Što vam je? Što je bogatstvo? Život je bogatstvo! Eto ga, to je bogatstvo. Život, vrijeme koje ti je darovano kako bi ga živio, ne mrtvio. To znaju oni koji plaču u Mercedesu A klase, jer su shvatili kako je lijepo imati sporedne stvari, ali sve za *urac ako nisi svladao osnovne. Radi nešto što voliš! Ma kako, ne mogu, od toga se ne živi! Kako se osjeća dok radiš nešto što voliš? Osjeća se nadnaravno, toliko nadnaravno pa se ne može opisati. Osjeća se kao „zaustavljanje protoka vremena“, najispunjavajući osjećaj na svijetu, osjeća se kao potpuno ispunjenje svih atoma unutar sebe. Kako se osjeća voljeti? Jednako tako! Smijati se punim duhom, disati punim sobom? Od toga se živi, jer ste iz jednadžbe života izbacili najvažnije, duh!

Samo što vas *ebe? Ono zbog čega si ne znate dopustiti svo bogatstvo života. Pitanja: „Kad će plaća? Hoće li plaća i kolika će biti? Ja neka volim, a što ako mene ne bude on/ona voljeti?! Kako ću se smijati, kad su „vijesti“ traumatične?“, nastavi niz.

Možete li ikako, ugasiti „crnu kroniku“, uvjerit se kako nećete umrijeti od gladi, početi se smijati, raditi nešto što volite, voljeti sebe, voljeti nekoga, smijati se? Bez potražnje. Možete li izbaciti „povrat poreza“ na sve to? Reći, ja hoću, ne treba mi povrat! Jer ja imam u sebi, jer ja mogu. Jer bogatstvo je u meni! Život je bogatstvo, *hebalo vas više siromaštvo, puna mi vas je kapa! Prolazi vam život dok mrtvite. Možete li pokušati? Osloboditi se straha i iskoračiti u povjerenje? Izbaciti „povrat poreza“ na bogatstvo života koje nosite u sebi i obogatiti ovaj svijet? Probuditi pokojeg mrtvaca? Kad biste se samo usudili, izbaciti očekivanja iz jednadžbe. Ne biste mogli ostatak svog života od sreće sagledavati koliki je uistinu taj „povrat poreza“. Dok gledate čudom u čuda kako vam se ispred očiju odvijaju. Samo, ne može bez vjere. A vjera je, stajati neko vrijeme u „praznom hodu“, dajući sve i ne očekujući ništa!

P.S. Nema gole slike, za*ebala sam vas!