Najveći je grijeh ne biti ono što jesi

Živjela sam devetnaest godina na selu, sudjelovala u svim kućanskim i poljskim poslovima, dakako, izlazila vani, šminkala se i sve ostalo. Zatim sam počela studirati u gradu, te tamo živjela  deset godina. Uglavnom, uvijek sam bila okružena društvom, čak možda i prevelikim. Od malih nogu, kroz osnovnu, srednju školu, fakultet te nakon završetka istog, uvijek sam imala ogromno društvo. Zatim se život posložio, te sam ponovno trebala poći živjeti na selo, ovog puta doduše drugo, za stalno. Nije mi se sviđalo to što tada nisam vozila, te što grad ima puno više ponuda za odrasle i djecu, tipa knjižnica, tobogana i raznoraznih stvari. Sviđalo mi se jer će mi djeca odrastati na svježem zraku i Bože moj, na selu, u kojem su ljudi veseli i pristupačni, te ćemo ja i oni imati ispunjen društveni život. Baš će mi, barem s te strane, biti sjajno.

Njušila sam „sranje“, već prvoga dana kad sam prošetavala tim istim selom. Susrećem se s ljudima koje ne poznajem. Veselog, širokog osmijeha. Već sam tada trebala biti pametnija i poslušati svoju intuiciju. Promatrali su me poput „lutke“ koju nikada prije nisu vidjeli, a sve o njoj znaju. Već sam prema upitima, podbadanjima te izjavama shvatila kako nemam šanse. Priče su ispričane, već odavno. Prije nego su me ikada vidjeli, progovorili ijednu riječ sa mnom, kamoli se potrudili upoznati mene, onu koja nema veze s tim pričama. Nije mi bilo lako procesuirati kakve su priče, samim onim malim naznakom istih kakve su dali šanse osujetiti. Jer sam se bojala ostatka.

Odgovor na pitanje, kako „oni mene znaju, a nikad me nisu upoznali“, ni dan danas neću saznati. Dok ja njih ne znam niti sam ikada dobila priliku upoznati ih. Zatim sam radila „sranja“, pokušavala sve i svašta kako bih se prilagodila. Pokušavala pričati njihove priče, glumiti kako gledam njihovim očima, biti „dobra“, te činiti usluge i kad nisam imala snage za iste. Prolazili su dani, prolazili su tjedni, prolazile su godine, poklanjala sam osmijehe, dječju odjeću, pozivala u svoj dom, šutke šutjela na priče o gledanju „Big Brothera“, iako ga ne gledam. Nisam nikako bila „ja“, ta tek me tada nikada ne bi prihvatili. Ovakvu kakva ustvari jesam. Jer su me „upoznali“ u svojim izmišljenim tračevima od kojih vjerojatno nikada nisam niti pet posto doznala. 

Plakala sam, puno sam plakala. Često sam se pitala „što sa mnom nije uredu“. Umirala od tuge i straha, jer moja djeca ovdje odrastaju. Makar zbog njih, moram pronaći nekakav način neka me prihvate i zavole, jer ne želim da moja djeca pate što sam ja baš ovdje „neprilagođena“. Pitala sam stoput Boga: Jesi li me ovo doveo u pakao? Ako jesi, zbog čega? Mora postojati nekakav razlog. Samo je jedna obitelj bez ikakvog problema vozila moje dijete naizmjence u vrtić, te puštala svoju djecu kod nas na igranje. Nikada neće znati koliko sam im bila zahvalna na tome. Te jedan čovjek koji je uvijek bio tu za nju.

Prijateljice su me vikale neka se prestanem „ponižavati“, slati pozive na kavu, činiti usluge. Krpale su slobodne dane s posla, dolazile iz drugih krajeva države za vikende, samo neka mi olakšaju. Neka na dva dana više ne postavljam pitanja „što sa mnom nije uredu“. Istovremeno, u životu su mi se događale ogromne stvari, suočavanje i prihvaćanje činjenice kako sam dobila „drugačije“ dijete. Dijete s poteškoćama u razvoju. Moja prijateljica, defektologica, koja je radila s njom rekla mi je: Bolje ti je za nju neka ste u manjoj sredini. Zatim sam počela plakati i rekla što se događa. Nije bolje, nisu niti mene prihvatili iako imam sposobnost glume, koju ona niti nema. Vjerojatno ju nikada neće ni imati. 

Zatim mi je stigao „anđeo“ imena Ivana. Koji je prošao i preživio slične stvari, koje sam tada prolazila, te se doveo do sreće. Počela me učiti. Dan po dan, strpljivo. Rečenicu po rečenicu. Oni nikada neće prihvatiti nešto što je drugačije od njih.; Zahvali im na tome, ne zamjeraj im, nego im zahvali!; Nisi bezveze dobila takvo dijete, kad prihvatiš potpuno sebe i oslobodiš onaj dio sebe kojeg si zatrpala pokušavajući se prilagoditi, prihvatit ćeš i nju.; Ne bacaj bisere pred svinje!; Idi svojim putem, ništa nije slučajno!

.

Sada znam kako ništa nije slučajno. Hvala im što me nisu prihvatili, ja njih prihvaćam. Oslobodili su me, neka napokon pustim sebe biti ono što jesam. Osjećam se bolje no ikada, moje je dijete bolje no ikada. Sretnija sam no ikada. Dopustila sam si pisati, što me veseli i ispunjava više no što bi me ispunila ikakva višesatna kava puna tračeva iza leđa. Sada slobodno mogu reći, hvala im, bez ijedne loše emocije. Sad također znam odgovor na ono pitanje: Bože, zašto si me poslao u pakao? / Poslao sam te jer je to bio jedini način neka naučiš kako je najveći grijeh ne biti ono što jesi. Inače nikada ne bi naučila. 

Kad sam se pustila biti iskreno, autentično ono što jesam, sve se u mom životu počelo mijenjati nabolje. Nikada nisam bila sretnija. Dugo sam se msilila hoću li napisati ovaj tekst, čekala sam neka me prođu sve emocije ljutnje i razbijenih očekivanja. Sada sam na tom mjestu. Mjestu istinske zahvalnosti za sve. Sada napokon počinjem vidjeti širu sliku.

Pišem ga i zbog svog mnoštva vas koji mi se javljate u „inbox“, s rečenicama: Hvala ti što pišeš, kao da si pisala „mene“, ono što ja ne mogu iskazati. Javljaju mi se ljudi raznih dobi, spolova, titula, pa evo nekidan mi se javio jedan doktor s porukom kako mi hvala jer ga inspiriram (ne, nije tražio seksualne usluge, nije to taj tip ljudi). Skoro sam pala sa sjedalice od šoka.

Pišem doktor, ne zato što je meni bitna titula, ja sam jednako oduševljena i kad mi se javi beskućnik. Pišem zbog sela, kojemu vjerojatno titula znači. Malo šale za kraj, mora je biti.

Poruka je: Molim vas, budite to što jeste. Ne gubite vrijeme ni na što drugo. To je jedini put do sreće, jedini put do ostvarenja svrhe zbog koje vas je Netko napravio takvima kakvi jeste i poslao u ovaj svijet. Nije bezveze. Onaj se drugi put možda čini lakšim, međutim, vjerujte mi, na duge staze, nije niti će ikada biti.

U slučaju ako se pitate, volim li ih? VOLIM! Bez imalo laži. Naučili su me možda najvažniju lekciju života.