TKO TI JE ZABRANIO TEBE?

U istom danu, dvije različite osobe mi odgovaraju na pitanje:
„ Radim to i to. Da si skratim dan. Samo neka mi vrijeme prođe.“ Emocija koja stoji iza odgovora je: „Čekam neka mi prođe život. Jer je pun sranja. A opet ga moram živjeti.  Stoga, čekam iza nekih banalnih radnji smrt neka mi dođe i spasi me.“ Ne želim poručiti kako ne ljenčarim. Oh, ne biste mogli ni zamisliti koliko znam ljenčariti. Ili raditi ono što se u narodu tako naziva. Kod mene se zove punjenje baterija, odnosno uživanje. Upravo sam nedavno imala nekakva dva tmurna dana, gdje sam sama sebi bila nepodnošljiva. Pa sam tražila bilo što neka me izvede iz te nepodnošljivosti. Tako sam našla neku super pjesmu i mislim kako sam ju odslušala milijun i pol puta. Zatim sam počela plesati. Tu sam postala podnošljivija, sjetivši se kako je život ustvari sjajan. Nije bilo do života, do mene je bilo. Ja sam sebi bila  nepodnošljiva. Život je i dalje bio tu.  Život je sjajan. Samo postoje dani kada to ne vidiš. Onda se potrudiš oko sklanjanja zastora.

Ljudi su živjeli u pećinama, pa u malo boljim pećinama i danas žive u vrhunskim pećinama. Koje čak imaju i bazene. Ljudi su oduvijek imali želje u smislu težnje fizičkog olakšanja života. Moja je prabaka zamišljala kako bi bilo lijepo kada bi se pojavio nekakav stroj koji pere posuđe. Ah, kad bi samo postojalo takvo nešto. Ja ubacivam suđe u stroj za pranje posuđa i maštam kako bi bilo lijepo kada bi postojao nekakav stroj za peglanje i slaganje odjeće. Eno, čini mi se kako sam nedavno u medijima vidjela da je izmišljen upravo takav stroj. Što se onda događa, da uz sve moguće strojeve čekamo neka život prođe? Eto, samo neka prođe, pa neka se spasimo. Jer mi ne možemo biti sretni.

Djeca nam nisu onakva kakvima bismo ih htjela. Prijatelji, roditelji, partneri, strine, tetke. Korupcija, doktori, političari. Ništa nije onako kako bismo htjeli.  Vjerujte mi, da se sve to promijeni,  mi bismo ostali potpuno iste budale. Jer smo budale koje čekaju neka život prođe, pa ćemo za mjesec dana, pa ćemo za pet godina, pa ćemo nakon smrti tražiti sreću. Jer je ona tamo negdje vani. U nekakvim uvjetima. Vezali smo se svim mogućim i nemogućim sponama. Gušimo čitavu planetu tražeći: još!  Mi stalno tražimo prave stvari na krivim mjestima. Dok nam promiče činjenica kako uporno punimo rupu bez dna. Uvjetovali smo sve živo. Zabranjeno nam je voljeti sebe jer još uvijek nismo dovoljno lijepi, pametni, uspješni, mladi, stari, ispravni. Zabranjeno nam je voljeti druge jer nisu dovoljno crni, bijeli, žuti, nacionalizirani, pravog spola, dovoljno velikog novčanika, pameti, rodoslovnog stabla. Ta nama je ljubav apsolutno zabranjena. Prenošeno je to umovima i umovima. Sve od pećine do modernog doba. Pa se čudimo zašto se gušimo? Sebe i druge?

Medij kroz koji ide ljubav nije um, nego srce. Srce ne poznaje ograničenja.  Gle čuda, ono ako voli, ono voli. Ne čeka te neka budeš umu savršen. Ne čeka ni druge neka budu umu savršeni. A kako se osjeća voljeti? Neopisivo. Ubijaš li vrijeme kada voliš?  Ili je ono božanstvena prilika kako bi volio? Sebe i druge.

Što smo još sebi zabranili? Ah, da. Usne  nam služe za raspravljanje i svađu oko klime u Africi. Za smijanje ne, pa to je zabranjeno! Kako se možeš smijati u današnje vrijeme? Ljudi se danas strahovito uvrijede ako se previše smiješ.    Baš si neozbiljan, neodgovoran ili lud. Kako se osjeća smijati se? Medicina nam je prerazvijena, cijepimo se protiv svega živoga. Kada se je dogodilo to da smo se cijepili od života? Zašto smo toliko cjepljeni od života da čekamo neka prođe? Što nam je dano i za što ćemo se izlupati po ludim tikvama kada prođe? Ruke za grljenje, srce za voljenje, oči za gledanje, sloboda za bivanje, suze za plakanje, uši za slušanje, kreativnost za stvaranje, nos za udisanje mirisa cvijeća, noge za plesanje. Dah po dah za sve to. A mi čekamo neka prođe. Jer smo se samima sebi zabranili. Zašto? Život je dar. Najveći od svih mogućih darova. Njime započinju i završavaju svi ostali darovi. Najvažnije od njih nosimo u sebi i na sebi. Ostalo su samo detalji. Tko ti je zabranio tebe? Čekaš li neka život prođe ili jedva čekaš novi udah?