Moje SNP ove sezone vs. moje SNP pred dvadeset godina

Uistinu nisam bila klasična djevojčica. Bila je to 1998., godina, nitko u mojoj kući nije uopće niti gledao taj nogomet. Ja sam klečala na podu i entuzijastično se molila neka, ubij me sada ako znam, vjerojatno Šuker, zabije gol. Odnosno, vratari, od kojeg pamtim najviše Stipu Pletikosu, a bio je samo zamjena, ne prime gol. Pamtim ga jer sam, bila djevojče od desetak godina i bio mi je strahovito zgodan. Bez obzira što je bio, manje više, na klupi.

No, to nipošto nije bio razlog mog navijanja i opsjednutog gledanja tog Svjetskog nogometnog prvenstva. Već istinska strast, srce prepuno emocija, ta naša Hrvatska, pa neka nam pobjedi. Znam kako je to ljeto otac bio strahovito ljut jer sam zbog utakmica izostajala s njive, a kupili su se krumpiri. Djed se križao „lijevom i desnom“,  jer nije dobio unučicu kakvu je zamišljao. Ta on je dobio unučicu koja jedina od sve tadašnje muške populacije u kući (brat se ne računa, imao je tada tek četiri godine), skače pred ekranom, psuje na promašene prilike i plače. Upravo tako, ljudi moji, ja sam plakala kao kišna godina kad smo te godine osvojili brončanu medalju. Trebali smo, uistinu biti prvaci, glupi nepošteni suci su za sve krivi. Bilo je tu godina strasnog navijanja za „Hajduk“, utakmice protiv „Dinama“ nipošto se nisu propuštale. Ponos se širio licem kada bi netko, jer se prezivam Bilić, upitao: „Što ti je Slaven Bilić?“. 

Odjednom, ne znam što se dogodilo. Odjednom se sve prelomilo. Počela sam slušati nekakve priče, o namještanju utakmica, o mafiji i politici, u svemu, pa i u nogometu. Takva kakva jesam, srce mi se na tren iščupalo iz grudi i jednostavno je sav entuzijazam istekao iz mene. Procurio poput brze rijeke i ostavio sušno polje moga daljnjeg ikakvog zanimanja za nogomet. 

Od tada pa nadalje ne interesira me, nemam pojma kako se zovu igrači, tko s kim igra, kad su prvenstva. Ponekad objavim neku sliku u navijačkoj majici, čisto neka ne ispadnem previše „naopaka“ i odgledam poneku utakmicu s ekipom, reda radi. Skroz mi se sviđa ako u tim utakmicama igra Neymar. Nemam pojma za koga igra, ali nije ga loše za vidjeti. Navijam i dalje za Hrvatsku, volim i dalje svoju državu. Volim svoju Hrvatsku, iako mi diploma već punih devet godina kupi prašinu na polici. Jer još uvijek ne želim postati sama sebi ono što mi je zgadilo nogomet. 

Svakako, u mom životu trenutno postoji jedna puno veća strast i ljubav, a to je pisanje. Otkad sam se pred nekih tri godine, napokon odvažila javno darivati svoju strast, odnosno pisati, još uvijek osjećam ljubav. Međutim, kao majka troje malene djece, doslovce kradem vrijeme za svoju strast. Jutros sam ih pokušala zabaviti crtanjem pa pisati uz njih, no to se svelo na moje odustajanje od svega nakon nepunih pola sata. Napisana riječ, „piški mi se“, napisana riječ „gladna sam“, napisana riječ „žedna sam“. Kulminiralo je u trenutku kada sam sama krenula na wc. „Mama, gdje ideš?“ „ Na wc!!!!“. „Idemo i mi s tobom!“ 

Zatim sam smislila plan. Poslijepodne ću ih izmoriti na moru, do sedam navečer će spavati kao klade. Pogodite što se dogodilo? 22 su sata, puni su energije, jedino sam izmorila sebe. Međutim, othrvala sam se umoru i odlučila. Dok čitava nacija gleda utakmicu, ja sjedam za laptop i pišem. Preselila sam se u dvorište, spojila produžni kabel te tipkam. Čula sam odozgo par gromoglasnih psovki. „Majmune, kako si to mogao propustiti?“, „ Hebem ti mater, tako se ne dodaje!“, međutim, čula sam par puta gromoglasan: „Toooooooooo!“ Sigurna sam kako pobjeđujemo. Drago mi je zbog moje Hrvatske, ta njeno mi more, bez ikakvog sarkazma, nitko ne može platiti. Bez obzira na prašinu na diplomi. 

Ljudi moji, navijajte, obavijestite me ako doguramo do nekakvog finala. Obavezno ću to pogledati srcem punim entuzijazma, kojega niti nakon dvadeset godina, ipak nije nestalo.. Sada vičem sama sebi: „Toooooo!“, jer sam upravo slijedila svoju strast, unatoč preprekama kojih uvijek bude. Mi smo ti koji odlučujemo hoćemo li prelaziti preko njih ili one preko nas. Sada mi je srce na mjestu. Ispunjena sam, a čini mi se i kako je Hrvatska pobjedila. Tooooo! 

Uglavnom, poruka je, bez obzira na godine ili promjene onoga što vas ispunjava, slijedite svoju strast!¨

P.S. Djed bi sada bio ponosan, uvjerena sam.