O promjeni

Prečesto čujemo negativne predznake uz riječ promjena. „Jao, pa ti si se promijenio. Nisi više isti.“ Ili su nas same uvjerili, najčešće, kako život ide njihovim zamišljenim redoslijedom i tamo negdje oko dvadeset i pete, to je to. To si ti. Uključi se u automatizam. Ustaj, jedi, pij kavu, idi na posao, vrati se, kuhaj ručak,... Onda umri. Kakvo mijenjanje. To nije dobro. Znamo svi Antu. To je Ante i gotovo. Onda vas život ispljuska. Zašto? Da shvatite kako ste mrtvi, a živi. Zašto? Jer čvrsto branite tuđe utvrde. U kojima nema ni sunca ni zraka ni hrane. Bojimo se da se utvrda ne sruši. Jer nas vani čeka tko zna što. 

Vani nas čeka život. Naš vlastiti život. Vani nas, nakon urušenja utvrde, čeka sunce čiju toplinu osjećamo, voda čiju vlažnost pipamo svim nepcima vlastite kože. Osmijeh koji nije razvlačenje usta, već srca. Da, dobijemo između svega i suze čije kapanje osjetimo kao unutarnju bol. Toga se ustvari bojimo. Zaboravljajući na dobre stare grčke tragičare koji su suze nazvali katarzom, pročišćenjem duše. Pa bismo mi učinili sve kako bismo zadržali te naše utvrde. Jer se bojimo života. Pravog života.  Tako naše lažne živote nazivamo stvarnima. Živote koji su krojeni kako bismo u kazalištu života bili nečije lutke na koncu. Osjetimo tu i tamo, koliko god se zavaravali, tik – tak, tik – tak. Pa ugušimo u sebi taj tik – tak. Ne reagiramo na njega, mišlju: „ma ne, to je ludo. Većina ljudi ne radi tako.“. Ostajemo živi, a mrtvi. Neki do smrti. Neki, izuzetni, po meni najhrabriji, svojevoljno pljujući svijetu u lice i govoreći: „ Jebi se, ja nisam ono što ti želiš neka budem kako bih ti udovoljio, ja sam ono što jesam, pa i po cijenu gubitka svega iz tebe i od tebe.“ 

Neki od nas do ove spoznaje stignemo, tako što nas izlupaju razne životne nedaće i primoraju da otvorimo oči  i poskidamo sve te uvjetovane okove. Građene od malih nogu. Od svijeta kojem odgovara da budemo ono što njemu treba. Teška manipulacija. U nesnosnosti lažnog života, pucamo i napokon kidamo okove. Postajući ono što smo planirani biti. Slobodni. Djeca na poljani života. Nasmijana i razigrana. Djeca koja ne brinu da li su sigurna jer znaju u srcu da su u svakom trenutku apsolutno zaštićena. Voljena i sigurna. S jedinom misijom. Da budu ono što jesu. Zato se ne bojte promjene. Ona je neizbježna. Ona je jedina sigurna. Događa se iz dana u dan, bilo vašom voljom, bilo otporom. Promjena je najprirodnija stvar na svijetu. Jer mi nismo ravna crta eeg- a. Da smo to, umrli bismo od dosade. Nekad nas ljude, dopadne i loša promjena. Ne bojmo se ni nje. Ona je također, dobra. Iz nje ćemo izići drugačiji i naučiti. 

Ne plivajmo protiv struje života, već u skladu s njom. To je najprirodnije i najsretnije rješenje. Za nas i za svijet oko nas. Koliko god se isti bunio. Ne bojte se promjene. Nijedan leptir nikada ne bi ugledao svoju ljepotu da zauvijek odbijA izići iz čahure. Mora da se i on boji prije izlaska. Ne zna što ga vani očekuje. Jeste ikada promatrali leptire? Njihovu ljepotu, prirodu po kojoj lete? Shvaćate li kako se nemate čega bojati? Trebate se veseliti, jer vas vani čeka sva ljepota života. Prigrlite promjenu, hrabro raspuknite čahuru i iziđite u život. Ako ne možete, ne brinite, život će to učiniti za vas. Jer ja nikada nisam vidjela nijednog leptira koji je ostao zaglavljen u čahuri. Jedini ljudi kojima će smetati vaš izlazak iz čahure su oni koji vama više neće moći manipulirati nakon izlaska iz iste.