Jesmo li kolektivno poludjeli?

Prosječan životni vijek se povećava, što je super. Samo se sve više bojim kako je vrijeme utrošeno u to povećavanje životnog vijeka, opet ono vrijeme u kojem ne živimo. Već se trsimo kako bismo povećali prosječan životni vijek. Na kraju će vjerojatno, matematička računica pokazati isto. Vrijeme sačuvano u kutiji u kojoj smo se trsili produljiti životni vijek, oduzeto od vremena u kojem smo istinski živjeli. Možda se uistinu suštinski ništa nije promijenilo, osim brojke u statistici.

Nadalje, dan traje dvadeset četiri sata dnevno.  Slažem se s činjenicom kako čovjek uči i educira se dok je živ. Bilo tehnički, bilo iskustveno. Ovdje smo kako bismo se razvijali i učili, čitavog života. No, ovdje smo, prije svega kako bismo živjeli. To je razlog zbog kojeg smo, valjda i rođeni. Sigurna sam, ali sasvim sigurna kako se ne bismo uopće niti rodili da ne znamo kako živjeti. Razvijamo se, evoluiramo, svijet se mijenja i potrebno je svakako, koliko toliko, ići ukorak s time. Ne zakržljati. Do neke određene mjere. Jesmo li prešli tu mjeru? Onako, svojski prešli?

Ako se pitate o čemu pričam, pričam o idućem. Kada bi jedna žena obavljala svu moguću današnju kozmetičku normu za održavanje lica i tijela po propisima, ja mislim kako bi joj trebalo barem pet sati od tih dvadeset četiri.  Zatim, kada bi se danas šminkao prema tutorialima beauty blogerica, trebalo bi ti još nekih par sati dok to sve namažeš, iskonturiraš po sebi, zaštitiš neka se ne rastopi. Sad uzmi u obzir kako ti treba i barem pola sata neka to sve opereš sa sebe. Zatim staviš puste noćne serume, eliksire, kreme za noć, faktore, kreme za u tri po noći, obložiš se folijom, zamotaš u deku protiv celulita, neću dalje nabrajati. Nadalje, trebao bi uzimati puste zdrave pripravke, od magnezija, tableta za kosti, kožu, vid, mozak,... Vitamin C, D, F. Kad bi se danas po propisima oblačio i tu ti treba pozamašno vremena. Obuci, navuci lažno dupe u gaće, podmetače u grudnjak, izgubi pola dana tražeći „in“ odjeću po dućanima. Još nisi niti došla do kose. Maska, serum, pakung, regenerator, pegla, četka, ulje protiv vlage, ulje protiv suhoće, maska za noć, maska za dan. Drenaža, limfaža, celulitna masaža, piling, koliko bi prema propisima trajalo prosječno tuširanje?

Zatim, kuća ti treba biti uvijek sterilno čista. Kao za izlog, ili kao što se kaže „ kao ljekarna“. Nedavno vidim, izmišljen je i regenerator za odjeću. Ljudi moji, osim ako nemate Consuelo ( kućna pomoćnica izmišljena u mojoj glavi, pa ja dok čistim maštam kako imam svoju Consuelo, samo mi je nešto predugo na godišnjem ), dok ti to sve opereš, izribaš od bakterija, posložiš, tko ima djecu, otprilike zna koliko dugo traje red kao u ljekarni. Sat vremena uz najbolju volju. Maloprije sam razmišljala kako bih najradije pobacala pola odjeće, jer više ne znam otkud to izvire. Najsretnija osoba na svijetu je moja prijateljica, koja ima doslovce sobu za odjeću. U toj sobi boravi sva nesložena, neopeglana odjeća. Sad još treba i na odjeću mazati regenerator. Omekšivač je premalo, kako li smo samo i bez njega živjeli?

Nemojmo nikako zaboraviti radionice. Nema za što danas ne postoje radionice.  Radionica za kako biti sretan, radionica za kako odgajati djecu, radionica za kako biti prijatelj, radionica za kako pravilno žvakati hranu, radionica za kako pravilno disati, radionica za kako se smijati, plakati,...

Jesmo li uistinu poludjeli?  Tko živi dok smo mi na radionicama? Ja nemam pojma, niti ne stignem staviti tu noćnu kremu. Što krema zna, je li dan ili noć? Ako i zna, baš me briga. Dobijem li koju boru, barem ću znati kako sam živjela. Tko nas je uvjerio kako su nam neophodne radionice za ono s čime smo došli na ovaj svijet? Za življenje. Zašto nismo svjesni kako jedina radionica koja ne postoji jest ona u kojoj se vraća izgubljeno vrijeme?  U kojem smo, umjesto živjeli jer to prirodno znamo, učili kako živjeti? To je jedina radionica koja ne postoji.