Tko kaže kako žene nikada nisu na bojišnici ( sve majke djece male razlike u kronološkoj dobi znaju što je bojišnica)

Pa kažu, žene su nježan spol, te su pošteđene odlaska na bojišnicu. Blažene žene, kao i obično. Varate se, vjerujte mi. Majke djece male razlike u kronološkoj dobi svaki su dan na prvoj crti bojišnice.

Sjećam se djetinjstva provedenog uz brata i sestru, gdje sam ja bila dobro desetljeće starija, no oni su bili niti dvije godine razlike u godinama. To su djeca koja ne mogu zajedno, ili se barem tako čini, a ne mogu niti jedno bez drugoga. Jedino čega se sjećam jest, kako sam se trudila pobjeći, jer su te svađe, prepiranja, provokacije i neprestana drama, bile nepodnošljive. Danas mi otkrivaju kako je njima to bilo zabavno, te su podosta tih scena namjerno iscenirali, iz puke dosade. Ništa ih nije u tome spriječavalo, dizao se adrenalin. Dakako, njima dvoma, dok je sva okolina oko njih priželjkivala odlazak u nekakav samostan uz obavezan zavjet šutnje, kao spas.

Ako mislite kako žene nikada nisu odškrinule vrata sudjelovanju u ratu, varate se. Svaka žena s djecom male razlike u dobi, jako dobro zna što je bojišnica. Te su žene na bojišnici odvjetnice, psiholozi, vrhovni generali, liječnici, UN- mirotvorci, taktičari, kuhari, prevoditelji,...

Dakle, ustaješ sasvim divne volje, udišeš zrak. Koji divan dan! Imaš sto planova, sunce sija. Praviš zalihe zimnice, šug od rajčica. Zatim ćeš lijepo napisati nekoliko tekstova, dobivaš savršenu ideju, kog je vraga nisi odmah zapisala na papir?! Od sedam ujutro do dvanaest, od mentalno jake, nasmijane osobe, pronađeš se u trenutku laganog gubitka svijesti. Ne znaš je li ovo ispao šug od rajčica ili konzerva?! Ne samo što se ne možeš sjetiti  jutrošnje ideje za tekst, ne možeš se sjetiti ni vlastitog imena i prezimena kojim bi eventualno potpisala taj tekst?! Kako se ovo dogodilo?

Ona mene dira! Reci joj neka me ne dira! Bilo bi sasvim čudno kada bi bile slične. Jedna se voli maziti van svake mjere, druga ne podnosi pretjerano maženje. Jedna ne prestaje pričati, ne možeš joj ništa objasniti jer ne dolaziš do riječi. Ako i dođeš, ne sluša, dalje neumorno premotava svoje. Druga gotovo pa ništa ne priča. Moraš pogađati, nagađati, izvlačiti donekle nešto kako bi se približio njenoj strani priče. Osjećaš se kao čovjek koji pogađa pitanja na turskom „Milijunašu“, a ne poznaje ni riječi turskog. Zatim ponekad intuitivno ubodeš, ajmo reći, točan odgovor je pod c). Bravo, osvojili ste sto kuna i izgubili jednu polutku mozga!

Od milijun igračaka, svakih pet minuta, obavezno prijavljuju kako je baš onu jednu prva uzela ova, odnosno druga. Nemaš nadzorne kamere, mičeš igračku van doticaja u znak prijetnje. Sad se neće nitko s njom igrati. Isti scenarij se ponavlja jedno desetak puta. Ljutito uzimaš sve igračke, donosiš kantu od smeća. Lagano se smiruju, već poznaju priču. Smiiiiriii see, maaaamaa, liiijeeepoo ćeeemooo seee iiigraaati. Spremi tu kantu od smeća. Igranje traje punih deset minuta, već te počinje grijati optimizam. Odjednom načuješ prepiranje. Zatim mudru, potihu izjavu: Sad ću ja tebi obući haljinu pa ću te odvesti vani, a ja ću se vratiti igrati u kuću!  Okrećeš se poput furije. Koga ćeš, molim, gospođice, izbaciti vani?. - Seku, smeta mi! Ne želite čuti moj daljnji monolog, jer ionako pijemo svi zajedno previše tableta za glavobolju. Nakon iscrpnog monologa, prijetnji bacanjem ne samo igračaka, već i svog namještaja iz sobe, donosim rješenje. Svako ide u svoju sobu, zatvaram vrata, pa uživajte pošto si smetate. Pune tri minute uživaju u samoći, ne odgovara im. Nemaju se s kim svađati u praznoj sobi. Maaamiiicee, lijepo ćemo se zajedno igrati! Obećajemo!

Deset minuta punog optimizma, zatim kreće: Ja sam to prva uzela! Nisi, ja sam! Ne guraj me nogama! Ona mene tuče! Nije, ona mene tuče! Reci joj! Reci ti njoj!  Sklanjam sve igračke i sjedam ih na kauč. Sad ćete sjediti ovdje sat vremena, jedna s drugom, bez ikakvih igračaka. Možete vrištati, plakati, svađati se, naguravati, ali se s kauča ne mičete! Ako se pomaknete, zatvaram vas u sobu s oružjem, pa što bude!!! Odjednom čujem rečenicu: Ja bih drugu mamu!  Kad će više doći moj tata s posla? Ja vooooliiim taaatuu! Dobro Ivka, pms ti je, uz sve ovo, smiri se, ne nasjedaj na manipulacije trogodišnjeg djeteta. Ti bi drugu mamu? Slobodno, izvoli, traži, spasit ćeš me! Zatim se oglašava sin, koji je stariji pa ne sudjeluje u njihovim dramama: Cure, smirite se, tata bi vas već davno „ubio“! 

Uzdišem na izjavu, jer ne znam je li ova izjava znak neka se pohvalim ili opalim po glavi. Dovršavam konzervu umjesto šuga od rajčica, pišem sasvim novi tekst, jer se ne sjećam ideje od ranog jutra. Valjda ću se sjetiti kasnije. Dolazi tata s posla. Pms ludi: Evo vam vašeg tate, doviđenja! Uživam sama u kavi pola sata, vraćam se kući. Maaaamaaa, gdje siii biiilaaa? Tata nas je viiikaaaoo! Jaaa neee bii druuuguu maaamuu, oooprooostii!

Žene s djecom male razlike u kronološkoj dobi, svakako znaju što je rat, vjerujte mi.