Dođi dušo, ja ću te naučiti

Dugogodišnji kratki susret na ulici, promatranje moje preplanule puti, kratke haljinice, uz vjerojatan pretpregled mojih profila na društvenim mrežama. Ne moramo previše ni spominjati kave uz koje se živio moj isfantazirani život, a nikada se uistinu nije istinski bilo dijelom njega. Ni „dobar dan“, već krećemo s pretpostavkama: „ Ti se samo kupaš, je li? Neka, pa što bi drugo radila?“, uz podrugljiv osmijeh. Ovo je onaj osmijeh kojim se pokušava prividno smanjiti vlastiti jad. Njušim ga i razumijem. Jedino što u tom trenutku eventualno osjećam jest sažaljenje. Ne ostajem previše u tom osjećaju. Od žaljenja se nikome ne pomaže. Baš kao što se od pričanja tuđih života iza leđa, ne može živjeti vlastiti.

Dođi dušo, kod mene. Ja i ti ćemo sjesti, pa ćemo razgovarati gledajući se u oči. Jer jedino kukavice pričaju iza leđa. Ljudi gledaju u oči i razgovaraju. Istinski ispunjeni i zadovoljni ljudi rijetko kada razgovaraju o drugim ljudima. Oni to uistinu čine samo ako je osoba ispred njih. Ili govore ono čega se ne bi posramili kada bi ta osoba sjedila ispred njih. Ljudi s kojima ja razgovaram sjede ispred mene i mi pričamo konkretno o rješenjima kojima možemo pomoći jedni drugima, inspirirati jedni druge ili o idejama kojima možemo ovaj svijet učiniti ljepšim. Kopanje po drugima iza leđa, nikada nije stavka koja čini svijet boljim. Baš kao što nikada neće biti stavka koja će tvoj život učiniti boljim. Kada mi netko dođe s intrigantnom pričom o nepoznatom čovjeku, jednostavno prekinem priču. Možda kratko objasnim kako osobu ne poznajem, samim time ne želim sudjelovati u nečemu neprovjerenom. To nije moj stil, a dovoljno sam mudra pa mi se ne igra s Bogom, koji reagira na ovakve stvari, pa nikad ne znaš kad će mu sinuti ideja neka te ubaci u cipele osobe koju olako stavljaš u usta iza njenih leđa.

Kao što pretpostavljate, to su trenutci u kojima kreće vrištanje i „molim te izuj me iz cipela druge osobe, ne mogu ovo podnijeti“. Mnogi nisu mudri niti toliko kako bi uopće primjetili ovakve situacije u životu.

Svakako, dođi dušo, sjedni ispred mene i pitaj me, ja ću te sve naučiti. Kako se kupati, kako preplanuti, kako raditi ono što voliš, kako uživati u životu, kako voljeti, kako imati prijatelje s kojima ne pričaš o drugim ljudima, već o puno boljim stvarima. Kako biti sreatn i zadovoljan svojim životom, kako nositi osmijeh na licu, kako se nositi s tugom u prsima. Sve ću te, dušo naučiti. Za početak, prvo i osnovno je, morat ćeš se posvetiti sebi. Znači, ne bježati od svog jada, klepetajući o drugima. Ovo je nešto što je na početku bolno i teško i treba imati „debela muda“ za izdržati, dok se ne dovedeš do onoga čemu na kavama zavidiš. Iza leđa. Drugo je, za ostvariti sve ovo, ne možeš si i ne smiješ dopustiti ni jedne sekunde stavljanja drugih u usta iza leđa. U lice možeš, to je pošteno. Na ispraznim, tračerskim kavama, nikako. Jer nemaš vremena, a ni s Bogom se nije pametno igrati.

 Ako želiš biti preplanula, nasmijana, uspješna i zadovoljna, uzme se svoj život pa se živi. Za tračanja nemaš vremena, ni jedne jedine sekunde. Iskočiš kad god možeš, neka pomogneš još nekome. Oči u oči, nikad iza leđa. Jer sve što daješ, vraća se. Tako se, znaš, sreća kreće. Samo glupa osoba može misliti kako sreća dolazi iz zavisti.

Znaš, ja sam ti sjela s ljudima i otvoreno ih pitala „kako“. To su ljudi koji su me naučili „kako“, odnosno usmjerili neka se naučim „kako“. Ovo su ti osnovne smjernice.

 S druge pak, strane, kad sam tek počela učiti, imala sam brdo vlastitih izazova. Pa sam ih pitala, zašto ja imam tolike izazove, a kod njih se čini sve glatko i divno. Onda su mi otkrili cijenu koju su platili. Sve što su nadvaladali kako bi stigli onamo gdje su sada. Tu sam još nešto naučila. Nosi svoju kožu, najbolje što možeš. Vjeruj mi, nikada se ne bi poželio mijenjati za tuđu, kad postaneš dovoljno mudar.

Kako se onda dolazi do toga čemu zavidiš? Dođi, dušo, ja ću te naučiti! Oči u oči, drage volje. Međutim,jedino što ne znam, jesi li spremna platiti cijenu kako bi došla do toga? Cijena je to koja ne ostavlja ni sekunde vremena za isprazno bavljenje tuđim životima. Cijena je to kojom moraš sama prijeći unutarnji vlastiti pakao, kako bi došla do istinskog osmijeha na licu. To je cijena koju su rijetki spremni platiti. Lažući se, jer se čini lakše, čitavog života, kako se život živi na kavama, petljajući po tuđim životima iza leđa. Na koncu i umiru, spoznajući kako nije bilo lakše. Bila je varka. Stoga, dođi dušo, ja ću te drage volje, naučiti. Kako doći do onoga čemu zavidiš. Ti razmisli jesi li spremna prijeći sve što treba, kako bi došla do toga? Bit će strašno, bit će bolno, neće biti tuđih života neka te zavaraju. Trebat će nadljudska snaga neka izdržiš. Svakako, obećavam ti, isplatit će se. Ako sve to hrabro izdržiš, preplanula ili ne, šetat ćeš s istinskim osmijehom na licu, koji se ničim dotad doživljenim neće moći usporediti. Dođi dušo, ja ću te naučiti, kako se živi vlastiti život. Oči u oči, nikad iza leđa.