Ne boli tebe

Ne boli tebe što te vrijeđaju. Ne boli tebe ustvari što ne bi vidjeli tvoju vrijednost, sve da te okrune na najvećem prijestolju života. Čak i tad bi te obezvrijedili, oni što ni sebi vrijednosti ne daju. Pa ju pokušavaju dobiti obezvrijeđujući tebe. Ne bole tebe njihove riječi, njihova zatvorena vrata i crveni neonski natpis: „Ne prilazi!“ Niti njihova otvorena vrata, a zatvorena srca, iz kojih sipaju bodlje po tebi. Niti to tebe ustvari ne boli. To ti samo misliš. Ne smetaju tebi njihove ružne riječi o onome što najviše voliš. Ne padaš ti na njihove sulude zabrane življenja i namete moranja, jer je to neophodno. Padaš ti jer nisi sigurna u ono u što moraš biti najsigurnija. U ono u grudima, gdje se skriva tvoja istina i ogledalo njihove laži. Kojom te pokušavaju okovati. Kako bi te oblikovali u mrtvo tijelo koje im služi u njihove sulude svrhe.

 Upitaj se, kome si ti dana? Sebi da se nosiš živa ili njima neka te mrtvu prebacuju iz iluzije u iluziju? Hoćeš li se zauzeti za sebe ili im se dati u ruke? Planiraš li cvijeće za svoj pogreb ili za svoje ponovno rođenje? Ne budi normalno luda pa da se pokopaš živom živeći njihovu marionetu! Budi hrabro i sretno luda. Istrgni se iz njihovih ruku i stavi se u svoje. Skupi svu snagu iz njedara i probij oklop njihovog ludila koje su upakirali u omot normale. Kada to stvarno odlučiš učiniti, sva snaga nebesa će se spustiti neka ti pomogne u tvom naumu. Jer su su i nebesa presretna što si donijela odluku biti ono što su te poslala neka budeš. Možda ti bude isprva naporno, jer se stare navike, programi i manipulacije boje smrti. Pa te pokušavaju namamiti natrag u vrtlog naizgled slatkog, ustvari trulog ropstva. Ne nasjedaj, tamo ti se ne vraća. Ustraj! Kada shvate kako njihovi okovi više neće na tvoje biće, povući će se. Tada ćeš, osluškujući svoju istinsku prirodu, biti slobodna. Sretna bez razloga, mirna u nemiru i zauvijek svjesna svoje vrijednosti. Ah, kada shvatiš svoju vrijednost, koja nema veze s njihovim etiketama, otvorit će ti se oči. Progledat ćeš nakon stoljeća sljepila i vidjeti istinu.

Nikada te ustvari nije boljelo ono što su govorili o tebi, boljelo te jer si im vjerovala. Nikada te nije boljelo što ti nisu znali vrijednost, boljelo te jer ju sama nisi znala. Nikada nisi bila tužna jer te nisu voljeli, bila si tužna jer se nisi voljela. Nisu te smetala njihova zatvorena vrata i crveni neonski natpisi, smetalo te jer si im uporno davala milijarde šansi, dok si sebi uskraćivala svaku šansu. Jer su te istrenirali kako najprije idu oni, zatim ti. Dok nisi, vođena takvim učenjima, završila na krvavom podu, s povećalom u ruci, tražeći sebe. Sada zahvaljuješ i krvi koja se iscijedila iz tebe, jer se inače ne bi dozvala pameti. 

Što čekaš? Kreni! Daj sebi šansu, pa još jednu i još jednu.To je tvoja sveta dužnost, dati sada sebi isti broj šansi koji si njima uporno i nesebično davala. Smiješ se, vidim te, jer znaš. Dok budeš disala, davat ćeš si šanse, kako bi pokušala izjednačiti kvotu. Ne krivi se zbog toga, zahvali si. Dno je super stvar. Jer put s dna ne može ići nikuda osim gore. Stoga se pokupi s tog poda i kreni. Hrabro i neustrašivo.

Voli se, mazi se, daj si šansu, griješi. Ako zalutaš, daj si bez trunke razmišljanja iduću šansu.  Ponavljaj beskonačno. Kreni, živi, voli, ljubi, grli, plivaj, trči, vjeruj, nadaj se, sanjaj, bojaj tmurne dane, pojačavaj boje vedrima. Slobodna poput ptice i lagana poput vjetra. Putem će te čekati zelena neonska svjetla života. Jer i život ti pruža prilike kada si ih sama odlučiš pružati. Sve je tako zarazno u toj neopisivoj lakoći slobode ljudskog bića. Nema previše pitanja, odgovori su jednostavni i kratki. Osluškuju se srcem, udišu dahom i vedre tobom. Ne vežu se ni uz što, opet obuhvaćaju sve i više ništa ne boli. Let je bezbolan. Za njega si i stvorena.