Ne ustajem više zbog...

Ne ustajem više ujutro zbog ičega osim zbog sebe. Ne ustajem više ujutro zbog svoje djece, svojih prijatelja, svog partnera, svojih roditelja. Ne ustajem više zbog svoje domovine, svoje religije, svojih kiša, briga niti problema.

Ne budim se više s grčem u želucu, bojeći se, što će me očarati, a što razočarati u ovom danu. Ne ustajem zbog političke ili financijske situacije, zbog toplih ili grubih riječi. Pogotovo se više ne budim, čekajući hoće li netko u ovom danu prepoznati moju vrijednost. Ili ne prepoznati. Ne moram ustajati i ne ustajem više ni zbog kakvog nametnutog moranja na svijetu. Budim se, svako jutro, s osmijehom na licu. S radošću novoga dana koji mi je iznova darovan. Sa snagom u očima, pjesmom na usnama i vatrom u grudima. Spremna i sigurna, kako ću s lakoćom doskočiti svakom izazovu novoga dana. Te kako će mi ostati obilje vremena koje ću provesti diveći se novom danu. Novim udasima, novim osmijesima, pa i novim suzama. Jer sve je to moje i s radošću grlim ono što je moje.

 Ne budim se zasigurno, strepeći, hoće li itko oko mene ustati na desnu ili lijevu nogu, te me sukladno tome, voljeti, odnosno ne voljeti. A koliko se tek ne budim bojeći se tko će me ni ne poznajući proglasiti ludom, blesavom, prekričavom ili preblagom. Ustajem zbog sebe, ustajem zbog topline sunca na svojim leđima, cvrkuta ptica, novih, svježih udaha i izdaha. Budim se jedva čekajući nove otkucaje svoga srca, nove pokrete svojih ruku. Ustajem, oduševljena, koliko danas osmijeha mogu darovati. Koliko ohrabrenja, ljubavi i sreće mogu podijeliti. Iz sebe. Jer sam prestajala ustajati zbog ikoga ili ičega, van sebe. Pronašla sam sve što sam tražila za sebe u sebi. Sada ustajem diveći se tome. Ustajem dajući to. Sada ustajem, noseći se poput najdivnijeg remek djela. 

Nimalo se više ne bojim ustati u punom sjaju. Jer ja jesam sjaj. Poseban sjaj. Puno se mazim čim ustanem. Hrabrim se, pohvaljujem i divim sebi. Jedino tako se nakon toga, uspijevam diviti i vama. Ne budim se više, strepeći što je moje, što nije, hoću li sutra imati ili nemati. Ja znam kako imam sve, apsolutno sve, što mi je potrebno, sada i ovdje. I ustajem prepuna zahvalnosti za sve što mi je dano. Pokušavam od onoga što mi je dano, napravit remek djelo. Ne nekakvo remek djelo koje će završiti na naslovnicama časopisa ili lažnim stiskanjima praznih, elitnih ruku. Pokušavam napraviti remek djelo, koje ne treba nikada ni od koga biti priznato. Remek djelo kucanja svoga srca istinskim, esencijalnim i bitnim. U što više otkucaja. Ne dam se više preplašiti. Kako je uspjeh u nečemu lažnom. Uspjeh je, jedini mogući, kada jednom više ne ustaneš,  a sa sobom poneseš uspomene na srca, oči, duše i živote koje si dotaknuo. Ne treba ti hvala i ne treba ti nikakvo priznanje. Odlaziš tada prepun, poput svjetleće kugle ljubavi. Tada više nemaš želja, ta pretvorio si se u ljubav. Sve nosiš sa sobom. 

Dotad, ustajem svako jutro s radošću i misijom. Voljeti, puno voljeti. Sebe. Pa druge. Voljeti ovaj svijet, ovu prirodu, ova srca i diviti se pritom svemu. Pa kad je i  najgore, diviti se Onome tko je napravio sve ovo. Skladao pjesmu života koristeći najljepše akorde, nekada tužne, nekada sretne. Ali u kompoziciji, apsolutno i nadasve savršene.