Dragi brate!

Dragi brate,

danas bi bio američki punoljetan. Zamišljam kako bismo to proslavili. Ja bih vjerojatno izjavila kako ti se blago što si stigao kasnije, jer ja imam već skoro 34, a ti 21. Na to bih čula: „Ludice, što te briga?“ Kao što sam stoput slušala na svaki svoj strah, na svaku dramu: „Što je? Što plačeš'“. „ Dobila sam jedinicu, kmeee!“. „Hahaha! Ludice, ne plači! Što te briga?!“. Nikada neću zaboraviti kada si neustrašivo istupio ispred peteroduplo većih i održao nepokolebljiv govor: „Ostavi moju sestru na miru! To je moja sestra i ostavi je na miru!“. Pritom si mrtav hladan odlučio žrtvovati sve igračke, jer nijedna nije bila vrijedna straha koji se nakupljao u tvojoj sestri. Ne sjećam se jesam li ikada nakon toga doživjela nešto takvo, ma nebitno. Svakako jesam i to je najvažnije. Zanimljivo je kako sam nikada nisi osjećao strah. Samo čistu ljubav i radost. Radost u malim, životnim stvarima i čistu nepokolebljivu ljubav bez imalo straha. Ako me itko naučio prepoznavati ljubav, to si ti. Ljubav je odsutstvo straha i prisutstvo radosti.

Stoput sam se pitala zašto si ti otišao, a ja ostala. Ako je netko već morao otići, ja sam sasvim logički zaključivala kako je možda bilo pametnije za čitav ovaj svijet neka ti ostaneš, a ja odem. To je ono kad ja uhvatim voditi Božje poslove svojom logikom. Sada znam, otišao si, jer za tebe više nije bilo lekcija na ovome svijetu. Ta što čista ljubav ukopčana u radost, bez imalo straha ima više učiti na ovome svijetu? Jedino može prijeći u veću dimenziju i iz nje voditi nas izgubljene, šašave i strašljive. Ja nikako nisam mogla otići, dok mi je onoliki strah kolao venama. Sigurna sam kako si uvijek ostao uz mene, baš kao što sam sigurna kako si oduvijek uz mene u nekoj oku nevidljivoj dimenziji. Usmjeravaš me i čuvaš. Znam to po milijardu čuda koja su se dogodila, kad od ničega ovozemaljskog nije bilo pomoći. Uvijek si odnekud iskako nevidljiv i prisutan i rješavao nemoguće situacije u meni prohodan put. Što reći, nego hvala? Uistinu, možda nikada nisam imala previše potpore od ovoga svijeta, ali sada znam kako sam zahvalna na tome. Jer ne mogu se usporediti te dvije potpore. Još mi držiš leđa, iako si vjerujem odahnuo zadnjih nekoliko godina. Primjećuješ kako se mijenjam, napokon savladavam svoje lekcije. Napokon me dišeš sa sve manje straha, sve više ljubavi. Možda nije uvijek bilo lako biti mojim anđelom čuvarem, ali znamo kako je uvijek bilo napeto i zabavno. Tinja još u meni pokoji titraj straha, nađeš se i prodrmaš me, uhvatiš za srce i čupaš strah. Dok oboje znamo kako sve manje trebaš čupati. Jednom ćeš me ponosno pustiti i samo promatrati kako letim svojim krilima bez ičije potpore. Napravili smo super posao. To uistinu samo ja i ti znamo.

Kad samo kod toga, sinoć sam dugo morala pričati o tebi, tvom nećaku. Kojega sve jako zanima i iako te nikada nije upoznao, jako te voli. Vidiš, djeca znaju i djeca osjete. Poželjela sam u jednom trenutku neka prestane s razgovorom i neka napokon spavam. Međutim, kad sam vidjela koliko je bio prirodno radostan i veseo, pustila sam priču. Svi su mi sinoć bili radosni i puni ljubavi. Sigurna sam kako si negdje vrludao oko mene i oko njih. Sigurna pošto znam kako ja još uvijek učim kako to postići.

Sad sam se sjetila još nečega. Nedavno sam se pitala, jesam li uspješna? Nekako se moj život oduvijek svodio na suživot s djecom. Pa sam plivajući ovako razmišljala. „Već godinama, ja nemam potrebu zidati hladne zidove, ostavljati hladne zgrade ovim svojim trojima u nasljedstvo. Ja već godinama prkosim čitavom svijetu i uzimam sebe i ovo svoje troje neka ih barem još dok su maleni naučim radosti, naučim životu na sasvim drugačiji način. Bit će vremena za zgrade, samo su jednom ovako maleni i sposobni naučiti radost. Sposobni naučiti ljubav u sebi, bez straha. Imala sam puno posla, to ti najbolje znaš. Najprije dok sam u sebi otapala one gromade straha, učila se voljeti se, bez obzira na to što tko kaže i misli. Sada sam na sigurnom mjestu, tamnice prošlosti i okova su iza mene. Oni su radosni, što može biti uspješnije od toga? Evo, stižu i zidovi, kao usputna nagrada. Topliji zidovi. Vidiš, izgleda kako sam ipak uspješna. Možda ne bih bila da u jednom trenutku mog premišljanja nije puhnuo glas koji mi je rekao: „Ludice, čega se bojiš? Još jednog malog stvorenja koje će te istinski voljeti?“. Poslušala sam te, bilo je to pred nekoliko godina. Kako li si samo bio u pravu! Srce mi se rastapa od radosti.

Vidiš, nisam ja glupa, niti tužna što si otišao. Jer nikada uistinu nisi ni otišao. Sve škole i tečajevi koje sam završila nikada me nisu naučili ni kaplji onoga što si me ti za svog kratkog života naučio. Jedinom istinski bitnom znanju. Stoga je moj razgovor s tvojim nećakom sinoć, ovako završio: „Znaš, Maleni, nije važno koliko je netko vremena proveo u tvom životu. Ponekad ljudi provedu stoljeće u nečijem životu, a ništa ne ostave do hladnih, tmurnih, zarobljavajućih zidova. Ponekad ljudi provedu trenutke i ostave ti sve najvažnije. Ljubav, razumijevanje, radost i prisutnost. Vidiš, Maleni, nikada se uistinu ne radi o količini vremena.“

Hvala, brate, dišem te u otkucajima srca. Nikada nisam prestala i nikada neću prestati. Sve da sam nekad u bijesu i očaju i htjela, nisi mi dopustio.

P.S. „Što će ljudi pomisliti ako objavim ovakav tekst? Ta ne radi se ni o crnoj kronici, ni o top „in“ boji laka za nokte ove sezone? Otkud sam ono čula, iz toplog povjetarca, možda? : „Hahahahaha, Ludice!!!!! Što te briga???!!! Objavi i nasmij se!“