Ne reži me, ja sam savršena!

Prati me jedna tema  već danima. Pošto ne razmišljam o estetskoj operaciji ili lip fillerima iliti ne znam čemu (zašto, jer sam si savršena), mislim kako sam izazvana pisati o njoj. 

Dakle, prođe mi nekad kroz glavu kada gledam spotove na Tv-u, slike u časopisima:“Hm, ja sam svjesna kako ona ili on u stvarnosti ne izgledaju ovako. Jesu li tinejdžeri dovoljno svjesni? Ne bi li im trebalo to uvesti kao nekakav obavezan odgojni razgovor?“. Nakon toga palim Tv i gledam, osvještavanje na Tv-u. Snimka curice od nekakvih devet, deset godina koja ne želi izići iz kuće jer nije dovoljno lijepa. Nakon toga obavijest:“Naučite djecu kako ono što vide u medijima nije realna slika.“ Bravo, svaka čast, drago mi je što ovo vidim, pozdravljam i očekujem sve više ovakvih akcija. 

Na Facebooku pratim Shakiru i ostala sam oduševljena kad je za svoj rođendan objavila prirodnu sliku sebe s pjegicama, bez šminke, s nekakvom pokućnom frizurom (zavezala sam gornji dio čisto da mi ne izbode oči) i u najjednostavnijoj odjeći. Često ona objavi takve slike, kao i one potpuno sređene. Ovo je ogromna stvar, na ovaj način tinejdžeri u praksi vide stvarnost. Tada i sami shvate kako su zvijezde iste poput njih. Nekada se našminkaju i imaju savršen ten, nekada ne. Dalo bi se pretpostaviti kako te zvijezde idu i na wc te vrše nuždu na iste otvore poput nas. Ooooo, da, ovo je jako važno za usvojiti. 

Odavna je poznat trend žena u modnoj industriji koje se panično boje starenja te čine sve kako bi to starenje zaustavile. Neke to izvedu u granicama normale, te izgledaju lijepo i u poodmakloj dobi, neke pretjeraju raznim operacijama, nestručno izvedenim te se više niti ne prepoznaju. Starenje nije baš nešto što pozdravljamo veselo iliti jedva čekamo, osobno ni ja. „Baš cool, jedva čekam da sva obješena slomljenog kuka šetam po prostranstvima majčice Zemlje.“ Ma kakvi! Ali što primjećujem? 

Kako idem zrelija, sve sam si savršenija. Ne vama možda, ali sebi da. Kao tinejdžerka sam imala manje kilograma, mlađe lice i tijelo, ali sam se tresla prelazeći preko gradskog Trga. Jer nisam bila dovoljno dobra, dovoljno savršena. Sada vam prolazim Trgom poput najveće zvijezde, sigurna koliko sam predivna. A fizički ne izgledam bolje nego tada. Ne postajem mlađa s godinama, shvaćate? Ni ne trebam. Čak mi je draže ovo obrnuto stanje. Kada imam deset kilograma viška te se prošetam sigurna kako sam savršeno stvorenje. Da ih skinem, isto bih se osjećala, osim što bi taj detalj bio izmijenjen. Zašto je to sada tako? Jer ja znam kako moja prava vrijednost nije u broju kilograma, boji ili dužini kose, očiju, veličini stražnjice! Moja je prava vrijednost nešto sasvim drugo. Ovo su samo detalji, koji trebaju život činiti zanimljivim, acessoiress života.

 Ako ti se mijenja frizura, promijeni ju, čisto onako iz zabave, ne dozvoli da tvoja frizura stvara tvoj osjećaj vlastite vrijednosti. Jer, boja će ubrzo izblijedjeti, vrhovi popucati. A ti se voli i dok ne ugovoriš novi termin kod frizera! Kako ćeš se voljeti? Idi pred ogledalo, pogledaj se i shvati koliko si savršen upravo takav kakav si. Reci svom odrazu u ogledalu:“Volim te!“ Ovo uvedimo pod obavezno u nekakav obavezni školski predmet, djeci od najranije dobi. Zašto, da li je potrebno? Itekako je potrebno. Istraživanja pokazuju kako žene od 50 godina pa nadalje, rijetko priželjkuju plastične operacije ili drastične izmjene svog izgleda. Zašto? Opametile se po stare dane? Da! Opametile se, zavoljele se! Iskustvo ih je dovelo do ovoga. Ljubav prema sebi nije uvjetovana vanjskim karakteristikama. 

Zašto je danas, više nego ikada ovo važna lekcija te osjetljivo područje na kojem treba raditi s djecom, gotovo od školske dobi do adolescencije? Jer su bombardirani „savršenstvom“ u medijima, jer nekakva balavurdija opali nekakav „must be“ pa nisi savršen ako nemaš guzicu kao Afroamerikanka i usne poput King Kong-a. Jeste li vidjeli to čudo? Niste primjetili kako svi danas imaju usne veličine sedam prosječnih usana i izbočene guzice. Ono ja prođem pa guzica iza mene. Uz obavezan struk veličine „ moguće samo ako mi izvade sva rebra“. Današnja revolucija šminkanja, konturiranja i ostalog je meni skroz cool. Dakle, danas, opće je poznato, gledaš video u kojem se ženskica (ništa manje lijepa od Angeline Jolie, ali skroz drugačijih crta lica) pomoću šminke pretvara u Angelinu Jolie. To je umjetnost! Sama nekada uzmem kist, napravim si malo obrve, povučem crtu da mi vilica izgleda uže. Umjetnost. No, ako imaš usne poput predivne Diane Kruger (tanke usne, vidi čuda, predivne su), nitko od ljudi koji te poznaju to ne zna. Jer kad god te vide, usne su ti King Kong, to je bolest. Ako te na spoj pozove dečko dok izgledaš poput Angeline, pa te nakon spoja vidi ujutro bez šminke i vidi da si Diane, to je bolest. Ne odbija tebe čovjek jer si ružna, već njegov tip je drugačiji od tebe. A dok god glumiš kako si neki drugi tip, propuštaš dečke kojima je Diane Kruger savršen prototip žene. Obožavaju male, tanke usne. Ne vole King Kong usta. Ili oni nastavci za povećanje guzice. U moje doba je trend bio stezanje guze, onako, što manja treba biti. Danas je trend umetati nekakve implatante u hlače (ako nećeš na operaciju) pa da imaš guzu kao crnkinja. Zašto bi imala guzu kao crnkinja? Ili ako si crnkinja, zašto bi rezala guzu napola kada uslijedi taj trend? Zašto bismo svi izgledali isto?

 Plače mi se na identične serijske proizvodnje. Nisu mi uopće zanimljive. A unikatna lutka, to je nešto posebno. A svi smo prirodno napravljeni kao unikatne lutke. Ne volim pričati o prototipu žene, ali pokušavam nekako zornije predočiti ovaj problem. Gledala sam epizodu „Reži me“, gdje cura nakon naglog mršavljenja nekih 40 kilograma na brzinu, jer je upoznala savršenog dečka na internetu, dolazi u kliniku. Treba joj pozatezati i odrezati svu tonu kože koja visi nakon naglog mršasvljenja. Mora biti savršena za susret uživo s tim dečkom koji ju je svim ostalim oduševio. Bila je prava buca ranije. Sva se promijenila, sada izgleda kao iz časopisa. Stiže na spoj. Javlja joj se dvjestokilaš. „Hej, to sam ja.“ Kukulele. A da je lijepo odmah se susrela s njim, onakva bucmasta, mogla je to biti ljubav života. Mogli su oboje smršavjeti zajedno, zdravim putem i biti oboje kao iz časopisa (nemam ništa protiv.). 

Uglavnom, ne poznajem nikakav rat protiv prirode a da je bio pametan i donio nešto dobro. Za kraj, gledam na TLC-u emisiju o ovim stvarima. Kažu kako je zabrinjavajuće, jer su niže cijene, učinile ove drastične promjene dostupne tinejdžerima. A tinejdžerke poput Jenner (neka od sestara Kardashian klana, što se kao klinka izoperirala, ne pratim važna društvena zbivanja) svojom popularnošću utječu na curice k posezanju izmjene vlastitog fizičkog identiteta u dobi kada je tijelo još u razvoju. Da ne pričam o razmišljanju, u kakvom je tek ono razvoju. 

Curice, posebno u Americi, skupljaju novac, daju se u ruke nestručnim osobama, treba imati velike cice odmah (inače, prirodne ti još rastu). Što kada dođu male cice u modu, skidaj, vadi, smanjuj? Neke si unište tijelo u osjetljivoj dobi zauvijek. Trpe užasne bolove zbog loše izvedenih operacija. 

Zaključak nakon svega. Citiram: „Većina tih ljudi misli kako će promjenom vlastitog izgleda, dobiti osjećaj vrijednosti i ljubavi prema sebi. No, nažalost, nakon izmjena i operacija, osjećaj ostaje isti.“ Shvatili ste poantu. Važan je osjećaj, koji dolazi iznutra. Idemo, pred ogledalo, skupa s djecom i tinejdžerima! Volim vas, savršeni ste takvi kakvi jeste, ako nešto želite mijenjati, da se bolje osjećate, mijenjajte. No, nemojte pomiješati kruške i jabuke. Odoh prošetati svoju neafroamerikansku guzicu, sretna sam jer ćemo zauvijek boraviti u istoj prostoriji ja i ona. Predivna mi je također i ona ženskica čija guza ostaje za njom metar i po. Zato i jesmo super što smo raznoliki. Jednako lijepi i jednako vrijedni.