Je li strpljenje važno?

Uopće ne mogu povjerovati kako upravo ja pišem ovaj tekst. Tekst o važnosti strpljenja, te unutarnjeg mira. Da, ja, koja sam izletjela iz majčine utrobe, neočekivano, preuranjeno, jedva čekajući doći na ovaj svijet. Istodobno sam preplašila svih, koji su strahovali od liječničkih prognoza kako ovako majušna, krhka možda neću preživjeti, sve ako i preživim, rast će mi biti minijaturan. Dakako, pa je moja volja pobila sve njihove prognoze i nemam ja veze s minijaturnošću, ni u kakvom pogledu.

Ono s čime sam definitivno stigla na ovaj svijet jest nestrpljenje. Morala sam izići vidjeti taj svijet, prije vremena. Kad sam izišla, prvih sam pola godine provela vrišteći, dvadeset četiri sata dnevno. Ne znam uistinu zbog čega, možda sam se htjela vratiti na sigurno mjesto, pitajući se, „kog sam Boga pobjegla tako brzo, kad je tamo bilo sigurno i zaštićeno“?!

Nisam strpljiva osoba, uistinu nisam. Tek sada kad se osvrnem unatrag uviđam koliko nisam bila strpljiva. Ja sam nekako, skoro pa uvijek, bila ovdje, želeći biti tamo. Nemir je oduvijek bio sastavni dio mene i mog temperamenta. Zabavno je to, podosta i korisno. Poprilično dobro i brzo znam odreagirati u zeznutim situacijama. Jer mi je mozak istreniran, pa je uvijek nekako tristo kilometara ispred mene. Uistinu, to je korisno u nekakvim praktičnim situacijama, dio je mog temperamenta. Koji je sasvim u redu i zabavan.

Svakako, dođe vrijeme, kada takav način života, koliko god bio zabavan, izmori. Ako bih sada umirala, sasvim sigurno ne vjerujem kako bih žalila za nečim jer ja to nisam pokušala, napravila ili ostvarila.

Svakako, još ne umirem, još sam tu i lijepo mi je. Međutim, nestrpljenje je karakteristika koja mi više toliko ne odgovara, te radim na tome kako bih ju izbalansirala. Učim se strpljenju. Ta nema ničeg goreg do nestrpljivoj osobi učiti strpljenje.

Izučavajući razne stvari, naučila sam nešto što me uistinu šokiralo, te slomilo neka moja dotadašnja uvjerenja. Ja sam čitav život mislila kako sreća znači pomahnitalo skakanje entuzijazma do vrha skale emocija. Takve sam sreće i doživljavala. Uistinu, neopisivi su to trenutci. Trenutci nadnaravne sreće, trenutci u kojima ne možeš opisati koliko voliš čitav svijet, sve što ti se prostire pred očima i najradije bi redom grlio i ljubio svih oko sebe. Međutim, takva skala raspona emocija nosi i svoju suprotnost. Baš kao što je sve na svijetu sastavljeno od suprotnosti. Ne želim sada opisivati kakve su amplitude krajnosti kod ovakvih osoba, kad se koplje okrene na drugu stranu.

Kad je došao trenutak u mom životu, gdje sam počela učiti kako izbalansirati to svoje nestrpljenje te sklonost k ogromnim krajnostima, neke su me stvari naprosto šokirale.

Jedna od tih je kako istinska sreća nije pomahnitalo skakanje, niti je nesreća pomahnitalo „smak je svijeta“ stanje. Već kako se istinska, dugotrajna sreća, nalazi uvijek u nama. Međutim, u stanju unutarnjeg mira. Ispod kojeg predivno titra, pa kad okolnosti i nisu takve da bi grlio čitav svijet, ona je unutar tebe. Mirna i spokojna, nikad ju ne možeš izgubiti.

Zatim me šokirala izjava nekog čovjeka, zaboravih sada, od svog tadašnjeg nestrpljenja kojeg, ovim putem mu se i ispričavam. „Vi ne možete ni jelo istinski pojesti i uživati u njemu, ako niste u miru. Kamoli nešto drugo!“  Kad sam ja, čitav život misleći drugačije, od svog bijesa i nestrpljenja, skoro počela plakati u onaj svoj tanjur, to je bio nadnaravan show.

Sve od tad, učim se miru, učim se biti prisutna sada i ovdje. Jer ne postoji ništa u našem životu, što nije sada i ovdje. Prošlost i budućnost su tek izmišljotine uma, koji svakako mrzi biti tu gdje jest, pa nestrpljivo čeprka, pokušavajući pobjeći, bilo u jedno, bilo u drugo.

Kad sam počela doživljavati te trenutke istinske sreće, proizišle iz unutarnjeg mira, to je nalik nečemu neopisivom. Da se još uvijek učim, vježbam i treniram, svakako. Mogu li se nazvati strpljivom osobom, unatoč godinama vježbe? Još uvijek, ne! Međutim, radim na tome, amplitude su poprilično smanjene i vrijedi treninga. Obožavam trenutke kada nadvladam um i boravim sada i ovdje. Bez obzira što se oko mene događa, osjećam se ispunjenom i preplavljenom radošću života.

Dakle, za sve moje nestrpljivce, vježbajte! Strpljenje je važno. Sve će vam doći, kad tad. Ne brinite. Međutim, kada uspijete prodrijeti u sreću unutarnjeg mira, sasvim vam je svejedno. To su trenutci u kojima je sve savršeno i puni ste. Sreće, života, radosti, divljenja. Kada ste puni, ne tražite ništa izvana što bi vas trebalo ispuniti.