Neću o koroni, niti o politici, ja ću o Gloriji

Neću o koroni, ni o politici, ja ću o Gloriji.

Znam što se događa, na lokalnoj i na globalnoj razini. Znam, ali neću. Namjerno neću. Ja ću namjerno o Gloriji. Tko je Glorija?

Glorija još nije došla na ovaj svijet, uskoro će. Baš kao što je poznato kako smo svi različiti i svi imamo različite želje, samim time je sasvim u redu da ja jako želim jesti čokoladu, a bombone mi ne nudi ni u najgorim snovima, jedino izuzev ako ću baš umrijeti od gladi, a još nismo došli do toga, tad bih zaljubljeno prožvakala bombone.

Tako je sasvim i normalno da mojoj prijateljici Barici, ako ju imalo poznaješ, nećeš nuditi čokoladu, ni za živu glavu, izuzev, je li, kliničkog umiranja od gladi. Sasvim je prirodno kako ću ja svjesno ili nesvjesno rotirati tome neka nabavim čokoladu, a Barica tome neka nabavi bombone. Sad smo o željama raskrstili jednom zauvijek, nadam se.

Kakve to ima veze s Glorijom, pitate me? Glorija će uskoro doći na ovaj svijet. Međutim, interesantna je priča o njenom putovanju do ovog svijeta. Kako je ona tekla? Otprilike ovako. 

Glorijina mama godinama je sanjala o djeci, a fenomenalna je žena i mi često mislimo kako fenomenalni ljudi u startu dobiju ono što žele i što zaslužuju. No, neke su priče ponekad teže, ali su upravo zbog toga i slađe i radosnije kad prijeđu težinu i dobiju težinu blagoslova.

Glorijina mama toliko je htjela imati dijete, da je preživjela nekoliko situacija u kojima je, već formirano dijete za ovaj svijet, u šestom, pa i daljnjim mjesecima trudnoće, nosila s ljubavlju, zatim gužvala krvave plahte, i gledala mrtvorođenče. Što je osjećala o tome, nećemo. Većini bi bilo previše i jednom, kamoli više puta. Njena je mama toliko željela dijete da su joj zatvorili gotovo sva liječnička vrata u državi, sa znanstvenom tvrdnjom, kako joj ne mogu pomoći i kako ona najvjerojatnije, izuzev ako ne želi ponovno isprobavati gužvanje krvavih plahti i susret u oči mrtvog djeteta, neće imati dijete. 

Dok jednog dana, Glorijina mama nije skoro pa odustala, no prije odustajanja je, srećom pokucala, činilo se, sasvim slučajno, na još jedna vrata. Iza tih vrata, ne znamo kako, možda je i Bog imao prste u tome, našao se netko tko je znanstveno i ljudski rekao, idemo pokušat s ovim. To pokušavanje urodilo je time da je Glorijina mama u ruke primila jednog dječaka, Glorijinog brata. Nakon toga, zahvalna na tome jer napokon ima dijete, a šanse su bile nikakve, polako se odvažila pokušati još jednom. Žena se skoro onesvijestila od radosti kad je uzela u ruke, drugo živo dijete. Nekako su se naplatile one krvave plahte, a činilo se nemogućim. 

Dugo se dvoumila oko Glorije, činilo joj se bahatim i bezobraznim iti pomisliti da traži sad još nešto, uz sav taj blagoslov. No, nije mogla zaboraviti kako je u tim krvavim plahtama bilo ženskih imena, a žene su emocionalne i što bismo mi bez njih, lagano je zapalila unutar sebe svijeću. Svijeću za Gloriju. Držala ju je uporno i strpljivo, vjerom. Uskoro nam tako, u doba korone i političkih previranja, nikad čudnije vanjske slike globalnih dešavanja, stiže Glorija.

Glorija će imati svoje želje, a obzirom na pred putovanje do ovog svijeta, Glorijine želje će biti potrebne ovom svijetu. Zašto? Zato što Glorija ima volju, inat i dolazi usprkos svim znanstvenim, medicinskim „šanse su joj 0,1 posto“ prognozama, usprkos političkim previranjima i koroni. Glorija je odlučila i ona dolazi. Ja ću zato o Gloriji, evo sam, se rasplakala od radosti i dobrodošlice jer jedva čekam da se Glorija izvrišti iz petnih žila, kad otvori oči na ovoj planeti. Glorija je već pokazala karakter, zato sam ja o Gloriji.