O neugodnoj strani empatije

Ako se od samog rođenja, pa tako kroz daljnji život osjećate kao da ste izuzetno sretni i zadovoljni unutar sebe, no ne možete podnijeti ako je bilo tko u vašem okruženju loše, neraspoložen, ima problem ili slično, te osjećate nenormalnu potrebu neka pomognete, možda ste empata.

Ako ste u ovom svijetu, u kojem svatko od nas istodobno egzistira na tri nivoa, duhovnom, psihičkom i fizičkom, dok je većina ljudi uglavnom usmjerena na fizički, te ostale niti ne percipira, izuzetno svjesni duhovnog, možda ste stara duša ili empata.

Stare duše i empate su duboko unutar sebe svjesne prolaznosti fizičkog postojanja i vječnosti duše. Njima je ovaj život samo trenutak u vječnosti, što on, na kraju krajeva i jest. Dok je s druge strane, duša kao takva ogromna, vječna, besmrtna i uvijek radosna. Ovo je većini ljudi dosadno, dok su empati ili staroj duši izuzetno dosadne stvari oko kojih se većina ljudi u fizičkom postojanju bori, muči ili sukobljava. Primjerice, stjecanje pretjeranih materijalnih dobara, a pogotovo histerija oko istih. Borba oko položaja, dokazivanja vrijednosti ili samovažnosti. Stare duše su sposobne u odjeći od prosječnih dvadesetak kuna biti u raju. (One nemaju ništa protiv skupe odjeće, dapače. No, znaju kako je sreća u njima a ne u vanjskim okolnostima).Najčešće to i budu, no nije im lako to prenijeti u okruženje jer su često neshvaćene.

Iz duboke unutarnje pozicije, bez obzira što im svijet nikada neće odati priznanje, empate djeluju na dubljem nivou, utječu na svijet, mijenjaju svijet i važne su. Često su uznemirene nepravdom, postavkama svijeta za koje osjećaju istinu ispod površine. Baš kao i „lažnim ljudima“, jer empate sve osjećaju. Ovdje kad, tad dođu do spoznaje kako ne treba istjerivati pravdu, već to odraditi na druge načine.

Empatu ne možete lagati, ona vam može dopustiti da ju lažete, ako ona to odluči. Takvu odluku uglavnom donosi ne stoga jer je glupa, već stoga jer je na dubljem nivou puna razumijevanja. Često za svih, izuzev za samu sebe. Također, teško i odolijeva pozivu duše. Za empatu je manje- više, svatko tko nije dobro, a ona to percipira, uvijek percipira, zov duše. Ona, dok nije svjesna svega toga, ne propitkuje tko ste, što ste, a ponajmanje kakve koristi može imati od vas. Empata će se zaustaviti neka pomogne. Većina ljudi tu pomoć neće nikada cijeniti, priznati niti možda osvijestiti, no to empatu također nije previše briga. Jer bi se, empata, da vas je ostavila a nije vam dobro, bez obzira tko ste i što ste, vrlo vjerojatno „pojela“ unutar sebe.

Ono čega vi kao empata možda niste svjesni jest, kako ste poput spužve, sve dok ne otkrijete drugi način. Za biti u stanju empatije i apsorbirati, osjetiti, preraditi i pomoći, uz svoja stanja i tuđa, je izuzetno iscrpljujuće za jedan organizam. Empate obično imaju tu snagu da se brzo obnove. Obnavljaju se boraveći u samoći ili s ljudima s kojima mogu biti bez maski, prirodi, radeći ono što ih iznutra ispunjava. Tako vraćaju snagu i hajdemo to tako reći, pune svoju šalicu, iz koje će opet moći davati. Jer su empate sklone davanju.

Međutim, u životu empate dođe silom prilika do situacije razvoja u kojoj polako postaje svjesna sebe te shvaća kako postoji i drugi način. Koji je to način? Dakle, empata se mora „spustiti na zemlju“ i uzeti u obzir svoje supostojanje i u ostala dva svijeta, psihičkom i fizičkom, te voditi brigu i o njima. Empata mora naučiti postavljati granice, reći „ne“, pa i ne odgovoriti svakom pozivu duše. Ovo je možda najteže. Dakle, osnovne stvari koje empata pod hitno mora naučiti su postavljanje osobnih granica, ostajanje u svom centru moći (da im je njihova unutarnja šalica mira, radosti i ljubavi puna), bavljenje stvarima od kojih im duša pjeva, te što češće postaviti pitanje, ako se pojavi neka neugodna emocija ili unutarnje stanje, pogotovo u gužvama, kolektivnim događanjima, pored osoba. „Je li ovo moje? Je li ovo moja tuga, bijes, emocija ili ne znam što?“ Iznenađujuće je koliko često će odgovor biti: „Ovo nije moje.“. Ako nije, empata treba odmahnuti rukom na to, ostati hladnokrvna, zadržati svoje dobro raspoloženje i što je najvažnije, svoj mir, te nakon toga donijeti odluku, pomagati ili ne.

Zadatak je empate, pogotovo u ovim izazovnim vremenima, shvatiti kako ne mora više pomagati na način da bude spužva, te sve to apsorbirati kroz sebe, već shvatiti kako može pomagati i na način da postane dijamant koji zadržava svoju čvrstoću, a istodobno osvjetljava sve oko sebe.

To je za jednu empatu naizgled najteža lekcija, sve dok ne shvati kako je, u suštini najlakša.

Ostati u svom centru postojanja, mira, ljubavi, radosti i unutarnje snage. Bez obzira što se oko nje događalo. Paradoksalno, tako najviše i pomaže.