Rugači među djecom

Voljela bih neka ovaj tekst pročitaju sva djeca i svi roditelji na ovome svijetu. Ne zbog toga da si kupim novi Iphone, jer me Iphonei ama baš uopće ne zanimaju. Već zato jer želim mijenjati svijet. Kap po kap , mrvicu po mrvicu. Kao malena, sjećam se kada su me pitali rođaci pred put u Njemačku, što će mi kupiti. Namučili su se ljudi, dok bi iz mene isčupali što želim. Ja sam razmišljala i trudila se  svojski pronaći nešto što želim. Sva hebena djeca imaju nekakve želje. Rođaci su već naručili kakve tenisice žele, koju marku, boju, ja ne mogu. Onda već kao klinka razgovaram sama sa sobom: „ Ja zbilja ne znam što bih. Nema baš nešto što želim. Od tih stvari. Imam osjećaj kako sve imam tu, unutra, u sebi.“ Bila sam dakako, mrvicu ljuta na sebe jer su svi rođaci dobili nove tenisice, a ja sam u nedostatku vlastitih želja, dobila novi novcati Viledin držak s krpom za pranje poda s kantom. Jer prije nisam imala kantu i držak pa sam ribala pod klečeći na koljenima. „Oh, sranje, pomislila sam. Tako ti je kad nemaš želja. Dobiješ kantu za pranje poda. Budi mudrija idući put.“ Da, prala sam pod kao klinka. Nekada mi je išlo na živce, ali uglavnom lijepo je imati čist pod u kući. I dobro mi dođe ta sposobnost, jer sada znam kako oprati i svoj vlastiti pod u svojoj kući. Kakvo smo djetinjstvo provodili? Dakle, dobila sam od bake (opet iz Njemačke), slatku malu jeans mini suknju i šarenu cvjetnu košulju. To je bila moja nova wooow oblekica. To je izdanje bilo na meni idućih godina na svim proslavama, nedjeljnim misama. Nakon toga naslijedila ga je moja prijateljica te poslije njene, njene tri sestre, nakon kojih i moja sestra. Smijemo se grohotom kada se sjećamo tih dana. Kada bi neka od nas prijateljica dobila novi komad odjeće, svi smo bili uzbuđeni. Jer smo znali kako ćemo svi prošetati ponosno taj komad na sebi nakon što ga se ona malo zasiti. 

A odjeće se brzo zasitiš? Nije li tako? Ma naravno kako jest. Svaka žena zna koliko dugo traje euforija novokupljenog komada odjeće. Kratko. U čemu je onda poanta? Poanta je znati koje su sporedne, a koje su glavne stvari za postizanje euforije. Euforija treba živjeti u tebi. Ne u komadu odjeće iz dućana. Ona treba biti u tebi i u slučaju rata, požara, ne znam kakve katastrofe. Da te skinu golu, ošišaju ti svu kvalitetno tretiranu kosu, ostave te bez ičega materijalnog. Tu ćeš vidjeti svoju vrijednost. Što ti je to ostalo? E, pa to što je ostalo, to si ti! To je tvoja vrijednost. Sva tvoja vrijednost. Molim te, molim te, misli o toj vrijednosti, radi na bogaćenju te nekretnine. Molim te, shvati ovo. Sva tvoja snaga i sav tvoj život je u ovome. Istinska vrijednost svog tog malog, brzoprolaznog života. Mislim li kako bismo svi trebali živjeti kao asteci? Goli, bosi, bez materijalnih stvari? Ne, ne i ne! Materijalne stvari su zabavne, potrebne, ja sam ih s godinama počela i cijeniti više, imam želja puno više nego u djetinjstvu. No, moj život ne samo da ne staje ako se te želje ne ispune, moj život je ispunjen bez obzira na to.

 Čega se ja i moje prijateljice sjećamo iz tih ranih druženja? Sjećamo li se tuge jer nismo nosile svaki dan novu odjeću, tenisice sa znakom ili slično? Ne, jer mi tu tugu nismo osjećale. Mi se sjećamo igara, cjelodnevnih razgovora o simpatijama, razmjeni onih dviju novih majica. To je naše bogatstvo. Zbilja se osobno ne mogu sjetiti nekakvog ruganja kroz školsko doba. Nekako sam oduvijek znala kako ne toleriram rugače, nemam nekakvo visoko mišljenje o njima. Zbilja su mi djelovali kao osobe kojima je potrebna pomoć. Jednom me mama natjerala da obujem nekakve cipele što joj ih je dala nekakva baka iz sela i nosim u školu. Nisu mi bile lijepe, te sam radije išla u svojim jednim cipelama koje su mi se svidjale. Pokušala sam to objasniti mami. Kako mi ne smeta što nemam sto pari cipela, dovoljno da imam jedne koje se meni svidjaju. No, bila je uporna, te me natjerala da ih obujem i promijenim. Stigla sam u školu, kad kreću odrasle osmašice pred mene. „Ahaha, nosiš muške cipele! To ti je kao da si odjenula muške bokserice!“ Pomislila sam što je sada toj curi toliko je zanimljivo meni se rugati zbog tih mojih cipela. Onda sam se sjetila kako joj je kao malenoj umrla majka, te dobrodušno pomislila kako je možda ovo način da izliječi nekakve svoje unutarnje rupe. Zbilja sam bila pronicljivo dijete, sad kad se sjetim. Nije me to previše pogodilo, još mi je super dobrodošlo kao alibi. „Mama, osmašice mi se rugaju da nosim muške cipele, molim te, mogu li sada nositi samo one svoje najdraže cipele? Hvala.“ Nisam otjerala majku u dućan ili kredit da kupuje nove Air Maxice. Nisam, jer moja životna misija nije dokazivati se isfrustriranim ljudima. Čak i ako se radi o djeci. Sorry, ali ja sam bila klinka sa stavom. A sada? Sada sam možda malo manje cool. Jer imam svoju djecu. Ne znam hoće li oni biti dovoljno cool i dovoljno svjesni. Ipak su to djeca. I to moja, kuku lele, majčinstvo me skroz naskroz emotivno raspizdilo. Što me još raspizdilo? 

Dvanaestogodišnja Marina iz jedne zagrebačke škole proživljava teške traume zbog kolega u razredu koji joj se izruguju, ometaju njen rad u školi. Što je Marina skrivila svojim kolegama? Marina nema Iphone i nema novu torbu od krokodilske kože. Dijete razmišlja o preseljenju u drugu školu jer ovo više ne može podnijeti. Bože moj, tko je odgojio sve te „bitches“ da umjetnim noktima grebu luđački po Marininom dostojanstvu? Hladnim stavom, vodootpornim ružem, špicastom potpeticom zguranom u Marinino srce. Samo neka osjete krv, nanjuše bol. Zašto? Možda s ciljem neka tako zaborave sve trenutke kada su doma umjesto ljubavi, pažnje i razumijevanja dobile hladan, odbijajući emocionalni odgovor i najnoviji Iphone na stolu. U znak isprike. Draga Marina, vidiš li koliko trebaš žaliti svoje školske kolege? Kolika bi bila njihova vrijednost da im se oduzme Iphone? To je njihova istinska vrijednost. Žao mi ih je, nisu oni krivi. Njih je netko donio na svijet, misleći kako je za dijete potreban samo novac. Ne znajući koliko je on najmanje bitan. Koliko ponavljanja, razgovora, vremena, ljubavi, razumijevanja i prihvaćanja treba kako bi se napravio jedan mali, zatim i veliki čovjek. 

Oprosti im, Marina, savjetujem ti kako trebaš dignuti glavu, nasmijati im se od srca te kročiti putem sreće, znanja, ljubavi, hrabrosti i sigurnosti u sebe. Neka ti ih bude žao. Traži si ljude koji ne gledaju što nosiš na sebi, već u sebi. Takvi ljudi mijenjaju svijet. Takvi će ljudi jednom otkriti lijek protiv side ili tumora. Ostali od njih će mijenjati svoje male, osobne svijetove nabolje. Dakle, svi vi koji ste na članak o Marini tražili adresu s voljom kako želite Marini kupiti Iphone, molim vas, nemojte. To nije rješenje. Marina je bogata. Pomozite svim osiromašenim roditeljima i svoj osiromašenoj djeci napuniti trezore bogatstvom ljudskosti i jednakosti. Žao mi ih je zbog njihovog siromaštva. Iskreno, dubinski žao. Nadam se, Marina, kako ćeš shvatiti koliko ih je i tebi žao. Pozdrav od mene, lijepe, pametne, obrazovane, načitane žene koja je do prije pet  godina imala mobitel kojem je spajanje na internet trajalo ravnih sat vremena ( taman dok operem suđe i usisam kuću). Sada ti pišem s najnovijeg smartphonea, brzina interneta mi je ekstremno brza. Jesam li tada bila manje sretna? Apsolutno ne. 

Ne dopusti drugima neka određuju tvoju vrijednost. Budi je sama svjesna u svakom trenutku. Ostani u toj školi, visoko dignute glave i pokaži im kako stvar nije u Iphoneu. Suoči ih s njihovim demonima kojih ima more. Možda shvate kako imaju vraškog posla sami sa sobom. Nadam se kako će taj posao obaviti dostojanstveno i bez ruganja.