Čim nešto moramo, sve u nama se buni protiv istoga

Moranje je glagol kojeg, kako odmiče vrijeme, iz dana u dan, pokušavam svesti na minimalnu upotrebu. Svakako je, unatoč tome, moranje (trebanje), htjeli mi to ili ne, sastavni dio naših života i naše svakodnevnice.  Život je jednostavno takav i neke stvari, iako nam nisu najmilije, iako nam ne skače puls od sreće na njihovu pomisao, moramo obavljati.

Pijem kavu s prijateljicom, koja je pri kraju studiranja. Do diplome ju dijeli još par ispita, te diplomski rad. Nekako bi to trebao biti najslasniji dio završetka školovanja. Prevalio si otprilike devet trećina maratona, čovjek bi očekivao ništa manje od entuzijastičnog pretrčavanja tih nekoliko posljednjih metara. Unatoč očekivanjima, većini studenata, ovo je dio koji se zna razvući van svakih razumnih granica. „ "Ne znam što se sa mnom događa“, povjerava mi se, „ sada bih trebala sjesti, učiti, riješiti ovih par komada do polovice sedmog, zatim riješiti diplomski do devetog i gotovo. Možeš li mi vjerovati kako sam se zatvorila u sobu od početka lipnja, s namjerom neka učim. Ženo moja, nisam knjige otvorila. Pardon, jesam otvorila, no nisam se maknula dalje od te stranice koju sam otvorila. Nema šanse da sada sve to naučim, nemam vremena. Ljuta sam na sebe, imala sam uistinu namjeru sve to riješiti, ne znam što mi je, ali ne mogu. Ne mogu učiti. Sjednem za knjigu, pokušavam čitati, ne mogu. U ovaj mjesec dana generalno sam počistila stan, popila sto kava koje nisam trebala s ljudima s kojima nisam trebala. Čak sam kupila cvijeće, posadila ga i svaki dan brinem o njemu. Ivka, znaš mene, cvijeće mi je interesantno u toj mjeri, da kod mene do sada niti kaktus nije uspjevao preživjeti. Sramota me priznati, znaš koliko se rugam ljudima koji igraju video igrice, smatrajući kako je to totalan gubitak vremena. Ivka, počela sam igrati video igricu, sva sam uživljena, pratim rezultate, poput najvećeg ovisnika. Što se sa mnom događa? Ne mogu učiti, sve ću popadati na ispitnim rokovima."

Grohotom sam se nasmijala, prisjećajući se svojih završnih studentskih dana. Što se tiče mene i čitanja knjiga, da je u to vrijeme, postojala neka od modernijih 4 D ultrazvučnih slika bebe u maternici, ne bi bilo čudno ako bi moja takva slika bila s knjigom u ruci. Ne knjigom iz fizike, da se razumijemo, no nekakvo dobro književno štivo, svakako. Od malih nogu, obožavam čitati knjige, sav svoj životni vijek, makar do ovog trena, obožavam čitati knjige. Jedini period moga života kada me ni sam vrag s uperenim vilama u guzicu ne bi natjerao neka sjednem za neko sjajno djelo naše ili svjetske književnosti, bio je upravo onda kada sam morala te iste knjige čitati u svrhu polaganja ispita. Otvorim, ne mogu, nema šanse. Nakon samoprisiljavanja, otprilike sličnog scenarija kakav se sada događa mojoj prijateljici, te napokon položenih ispita, dobivanja diplome u ruku, prolazi mjesec dana. Idem u knjižnicu, gledam u istu knjigu vezano uz koju sam vodila krvave bitke s vlastitim umom neka ju više pročitam i riješim to i misao ide: „ Baš mi se sad čita ovo! Jedva čekam.“ Uzimam knjigu, nosim doma, uživam u čitanju i odjednom zastanem.

„Pa dobro, jesi li ti normalna???!!! Zašto nisi pred mjesec dana bila ovakva? Što se dogodilo?“. Odjednom shvatim u čemu je kvaka. Glagol moranje je ispao iz jednadžbe. U tome je kvaka. Sada ne moram. Ovo se može proširiti na čitavu plaetu našeg življenja. „ Blago ti se, ti ne moraš ići na posao./ Blago ti se, ti radiš.“ “ Koja divna dječica, sve bih dala da imam jedno takvo. / Sve bih dala kada bi ih uzela na jedan dan da se odmorim.“. More nam je praktički ispred nosa, jučer mi se susjed žali: „ A u p.m., moram više odvesti djecu na more. Mozak će mi popiti. Čitavog ljeta ne okupam se dvaput, što se mene tiče. Hladno je, puhala je bura, čekat ću neka zatopli još koji dan.“  Sinoć u devet navečer, sjedim na plaži. Puše vjetar, gotovo pa je pao mrak. Dolazi skupina turista, životne dobi od poodmakle do najmlađe. Svima osmijeh od uha do uha, brzinski se skidaju u kupaće koszime, ulaze u more, plivaju, pršte eksplozijama oduševljenja, jedva dočekali. Vidi, more! Tko zna otkud su i koliko su dugo putovali, tko zna koliko su štedjeli kako bi si ovo priuštili. Vjerojatno su križali dane na kalendaru, te s uzbuđenjem čekali dan odlaska na more.

U čemu je onda kvaka? Kvaka je u našem umu, kojemu je dosadno ako ne pravi drame. Zamislite situaciju u kojoj je sve sasvim super, što god radimo, gdje god jesmo, sve je super. Uživamo. Pa to je za naš dragi mozak, najgora moguća situacija. On tu umire, jer smo mi super. Nema drama, nema kukanja, on se jadan bori za opstanak. Učinit će sve kako bi pokušao preživjeti, napraviti igrokaz u našoj glavi.       Počet će igrati video igrice. Ljudima koji trenutno možda žele ili ne daj Bože, moraju, osmisliti novu video igricu, napravit će obrnuti trik. Počet će čitati knjige. Glagol moranje je glagol koji izaziva otpor u svakoj pori ljudskog bića. To je jednostavno tako. Ako nešto moram, ajme majko.

Što učiniti? Jedino što se može učiniti jest nadmudriti taj svoj dječji um. Glagol morati polagano preoblikovati u glagol željeti. Unutarnjim monologom, uporno i strpljivo. 

Nedavno sam pročitala izjavu kako čovjek može i naslikati sliku na totalno nekreativan način, a oprati pod na kreativan način. Znači, do nas je. Trebamo mijenjati sebe i to je jedino rješenje. Bez obzira što radimo, izbaciti glagole iz jednadžbe i unijeti najbolji dio sebe u radnju. Ako ima neki roditelj, zasigurno zna kako će se malena djeca, od svih nakupovanih modernih igračaka, naposlijetku odlučiti na igranje štipalicama, krpama za pranje kuhinje i metlom. Zašto? Jer, kada je aktivnost igra, onda je to zabavno. Tko je rekao kako se, kad odrastemo, moramo prestati igrati? Tu se dogodila najveća greška i ovdje je nastao sav otpor. Izbacite moram, ubacite želim, opustite se, igrajte se. Vjerujem kako ćemo na ovaj način većinu moranja pretvoriti u eksploziju ekstaze. Nemoguće? To opet progovara um, sklon otporu. Pošaljite ga na godišnji odmor, vrijeme mu je neka se odmori.