Volio sam te...

Na neki svoj čudan način, ja sam te volio. Iako mi nikada ne bi povjerovala, volio sam te. Možda te nisam znao voljeti najviše na svijetu. Vjerojatno te nisam volio onako kako si htjela. Ali sam te volio najjače što sam znao i mogao. Nisam nikada tražio neka te volim. Jednako kao što nisam mogao da te ne volim. Kada bih te gledao, nešto mi je preskakalo u grudima. Ponekad sam se bojao kako će mi to isto iskočiti iz mene kad bih te ugledao.. Nisam se htio smijati tvojim glupim šalama, smijeh se jednostavno preljevao iz mene kada si pričala. Želio sam te. Nosio sam tvoj obris u samom centru svojih misli po čitave dane. Ni ne znaš koliko si bila tu. Možda i najviše onda kada nisi bila. Nosio sam te posvuda. U njedrima, u grudima, u mislima, u očima. Bila si poput slike urezane u najdublje dijelove mene.. Najviše kada te nije bilo. Ne mogu niti reći kako si mi nedostajala jer si uvijek bila sa mnom.

 Budio sam se s tobom i ustajao s tobom. Ponekad sam čak, skrivećki i razgovarao s tobom. Pitao sam te mišljenje o nečemu i stavio bih odgovor koji bi mi dala, da si bila tu, u obrise tvoga lika u mojim očima. Kada bih te stvarno susreo, nisam znao gdje stojiš ti van mene, a gdje ti u meni. Nikada istinski nisam mogao razlučiti granicu. Niti sam ikada trebao. Spajala se sama od sebe u savršenu cjelinu. Živio sam za trenutke kada ću te ugledati. Danima skupljao riječi koje ću izgovarati kada te sretnem. Opet, nijedne nisam izgovorio. Izgovarao sam, upravo neke sasvim suprotne riječi. Lupkao sam te po glavi i rugao ti se. A tako sam ti htio reći koliko si lijepa. Htio sam te zagrliti najsnažnije na svijetu. Htio sam neka taj zagrljaj zaustavi vrijeme te ostane neprekinut kroz sve sfere vremena i prostora. Umjesto toga, okrenuo sam ti leđa i pravio se kako te ne vidim. 

Ne znaš koliko sam puta želio neka ti razmaknem kosu s lica i poljubim te. Isprva nježno, zatim luđački snažno. Nisam znao bi li uopće preživjela snagu tog poljupca. Toliko sam ga želio. Umjesto toga, kad si mi se približila kako bi mi skinula nekakvu glupu mrlju s košulje, grubo sam te odgurnuo. Reagirao sam kao da me opekla vatra nekakvog gorućeg vulkana. Osjećao sam se kao da i jest. Odgurnuo sam te i otišao. Glumeći kako me nije briga. Ustvari sam se bojao. Ničeg se u životu nisam bojao kao što sam se bojao tvoje blizine. Bila si nešto što sam želio više od ičega i nešto čega sam se bojao više od ičega. Najveća goruća želja na svijetu i najstrašniji strah na svijetu. Uvijek si bila kontradiktorna. Tako si djelovala i na mene. Ne znam jesam li se više bojao kako ćeš me odbiti ili kako me nećeš odbiti. Ne znam kako bih se nosio sa spoznajom da mi svakog trena možeš izletjeti kroz dlanove, ako me ne odbiješ. Možda sam jednostavno trebao saznati. A nisam. 

Nikada nisam uistinu namjeravao ni plakati zbog tebe. Jednostavno se dogodilo, jednog kišnog dana, kad sam te uzalud tražio i nigdje te nisam mogao pronaći. Bio bih tada pobjedio sve strahove svijeta, pa čak i tebe, samo da te na sekundu ugledam. Ne bih se okrenuo i otišao. Ne bih se bojao što će biti nakon, već bih te ljubio najjače što osjećam i zaustavio vrijeme. Pa i pod cijenu da te ugušim. Poslao bih ti sve poruke koje sam pisao pa brisao. Izgovorio sve riječi koje sam smišljao pa ostavio u sebi. 

Volio sam te. Nikada nećeš znati koliko niti kako. Ali sam te volio. Možda mi ne bi ni povjerovala. Možda sam ti trebao reći, usprkos svemu. Volio sam te. Možda ne na način koji piše u knjigama ili znanstvenim istraživanjima. No, volio sam te najjače. Onako kako nisam znao, ali jesam osjećao.