Kako sam postala zmaj

Ljudi moji, ja sam zapanjena. Ako se pitate što mi se dogodilo, pokušat ću objasniti. Malo sam naopako nastrojena, no ja to smatram prednošću. Dakle, moje je životno iskustvo toliko enormno kako me ne trebate pitati da li bih preživjela ako me stave ne znam gdje i u kakve uvjete, najvjerojatnije bih. U svakom slučaju, ako i ne bih, ne bi me to nešto previše rastužilo. Ne zbog toga što ne volim život, dapače, ja obožavam život. Upravo stoga, jer sam živjela i proživjela ogromnu količinu iskustava zbog kojih bih vjerojatno preživjela ne znam kakve uvjete, dok sam, s druge strane, proživjela ogromnu količinu iskustava radosti i punine života.  To je trik kojeg, većina ljudi ne shvaća. Jer traže sreću, radost i život tamo negdje, u nekim markama odjeće, statusnim simbolima ili odobravanju društva. Kako glupo! Život je tu i sada, marka ne nosi radost, društvo ne nosi sreću. Mislim, može donijeti na trenutke, ali će isto tako i oduzeti. Nema veze, nemam ja što učiti ljude kako se može smijati, plesati i biti živ, sada i ovdje. Gdje god jesi.

Tako sam lijepo dobivši svoju djecu, sasvim im se posvetila. Jer sam ja tip koji prirodno ustaje veseo i radostan, ništa mi nije teško i sve znam. Ono što ne znam, to naučim. Što god da se dogodi, ja guram dalje i smijem se. Jer život teče i neću uopće zbog nečega banalnog propustiti novi dan, sunce, radost postojanja, mogućnost da nekoga razveselim, plivanje, plesanje,... Primjera radi, tri dana hodam s bolom u stopalu. Boli kao sam vrag, ja hodam, šetam djecu, perem, čistim, kuham, idemo na zrak, idemo pjevati, idemo u lunapark, na izložbu dinosaura,... Nakon tri dana, najprije obavim nužan razgovor sa sestrom, oduševljena jer mogu pomoći. Ne zato što sam dobra ili glupa ili se hvalim. Nego jer jednostavno nemam klasične ljudske želje, nemam. Ne znam zašto se uopće ponekad lažem kako imam. To je jedan od najljepših osjećaja, pomoći nekome. To je osjećaj, vidi, ja to mogu. Vidi, ja sam ovo prošla i mogu nešto učiniti. Ma to je jednostavno heben osjećaj. Nakon što sam mrvicu nekoga usrećila ili mu poboljšala život, ja sam sretna. Nakon što me odslušala, sjetim se kako je ona medicinska sestra: „Hej, mislim kako sam nagazila na ježa na plaži, boli me već tri dana. Hoćeš mi pogledati?“. Kopa mi po stopalu, najednom krene vrištati: „Tuko glupa, nenormalna, tuko! Izvadila sam ti komadinu stakla iz stopala! Mogla si,...“ Stop! „Nemoj mi, mogla si, moglo je,... Samo trošim život. Nisam, nije i idemo dalje.“

Uglavnom, moje tetošenje svih članova obitelji, koji su se, kako sam naknadno uočila, manipulativno pravili i prave nesposobnima, jer ću ja dakako, sve istegliti i to još osmijehom na licu, pošto ne podnosim kako je netko pored mene tužan, nešto mu treba a ja znam i mogu, završilo je mojim psiho - fizičkim raspuknućem. Ne može valjda tijelo ipak preko nekih granica. Bogme ne može ni duh, izgleda. Kad sam se ja prispojila na tvorničke postavke, kad sam maknula zavjese s očiju, ja sam bila ljuta toliko pa su munje sijevale svaki put kad bih se sjetila što sam si dopustila. Nije me uopće nešto previše briga što me nisu poštovali, kamoli kad se sarkastično rascendraju koliko me vole. Dok ne dobiju čokoladu, sladoled ili ne znam, što. Sasvim me nije nešto previše briga, jer sam toliko zrela pa mi ne trebaju odobravanje ili ljubav van mene. A volim se, gotovo svakoga dana prije spavanja, sjedim na balkonu i osjećam ljubav u sebi kako struji u mom biću. To je jedan od najljepših osjećaja koje sam iskusila. U tim se trenutcima napojim poput strujnog kruga i uživam. Nakon toga imam što isijavati dalje. Međutim, ja sam se skoro uništila dok sam jednim tijelom i duhom preuzela potpuno oskrbljavanje četvero ljudi. Tu sam kliknula: „Čekaj, čekaj, stani! Treba mene još na svijetu, šteta bi bila.“

Tu sam shvatila kako moram učiniti ono što niti malo ne preferiram. Eto, izgleda kako me život ipak natjerao na to. Dakle, ja moram staviti masku i igrati igru. Inače sam doslovno mrtva, a bogme još mi se ne umire. Tako sam se, koliko god mi bilo mrsko, izula iz: „Tu sam, što god treba, njinji, minji, srce, dušo“,... te preobukla u neman. Hodam već tjednima kao zvijer, pucam „rafale“ po kući, ne rastužujem se više ako je netko od njih tužan. Raspalim glazbu, smijem se i plešem. Monolog mi se promijenio od: „Srce, dušo, mama je psiholog, doktor, hodajuća enciklopedija, travar, čistačica, kuharica, animator,...“ do: „Neću, sam ćeš, sama ćeš! Nisi invalid! Otvaraj knjigu, traži! Kupi svoje papuče, briši što proliješ,...“. Hodam tako, osjećam se, majke mi, kao da sam policajac. Izvode drame, tantrume, scene, pokušavaju zadržati manipulaciju,... „Ti si zločesta.“ Nasmijem se. „Jesam!“. „Ti mene ne voliš.“. Nasmijem se. „Eto, u pravu si.“ Mudro je to, prevrće očima, baca se po podu, pravi drame,... Tjednima. Ne dam se, jer ne dam više sebe. Ako im pokažem kako ih ustvari, bezuvjetno volim, znam, mrtva sam.

Evo ih, sve znaju. Odjednom im se probudile sve uspavane sposobnosti. Kako dobro! Ja olakšana za sto kila tereta.  

Nekidan se ustaju, gledaju me zadivljeno, nakon što sam vikanjem uzbunila i mrtve duhove u okolici pa mi oduševljeno, puni ponosa viču: „Ti si naš zmaj!“ Eto, Ivka, ti mislila kako ćeš biti princeza, a ono ispade zmaj. Jučer sam se spremila, našminkala, nasmijala, obukla štikletine od 20 centi,...“Mmmmm, gdje ćeš ti? Zašto ne možemo s tobom?“. „Nema šanse, goni, vozi u kuću!“ Dolazim kod prije, izuvam se, ona me gleda: „Asti majke, pričaj što je bilo?“. „Ništa, glumim zmaja!“

Dakle, trenutno glumim zmaja i rigam vatru. Iscrpljuje me, moram priznati, no što se mora, nije teško. Kad se prirodnim razvojem transformiram u neku drugu životinju, pišem. Dotad, pozdrav od zmaja. Uz poruku: „Ako vas uzimaju zdravo za gotovo, morat ćete, htjeli ili ne htjeli, preobraziti se za početak u zmaja i rigati vatru. Barem dok si ne povratite snagu. Pusa!