KORONA PRIJE KORONE
KORONA PRIJE KORONE
Ovo je posvećeno posebnoj djevojčici, s predivnom
kosom, koja me odabrala za majku.
Posvećeno je
svim majkama ovoga svijeta, koje su dobile posebnu djecu.
Najviše je posvećeno svoj posebnoj djeci svijeta. U to
spada svako dijete na planeti. Jer ne postoji skala razvoja kojom se mjeri
dječje srce. Ono jest, bilo i ostat će najveća mjerna jedinica ljubavi i
dobrote ovoga svijeta.
Krasnokosa,
zaželjela sam djevojčicu. Poslana mi je djevojčica.
Ludjela sam ljude oko sebe, smišljajući ti ime. Moralo je to biti nekakvo
savršeno ime za savršenu djevojčicu. Svi su već odustali od moje sposobnosti
odlučivanja povodom savršenog imena za savršenu djevojčicu. Onda sam odlučila.
Savršeno ime za moju savršenu djevojčicu je Lorena. Kao da si znala, tokom
godina, isplivala si u egzotičnu djevojčicu kovrčave, neukrotive kose i
predivnih crta lica. Nisam očekivala kako ću, osim kose istodobno krotiti i
tebe i sebe, istim lasom. Lasom ljubavi. Nisi ti došla kako bismo lagano
plovili strujom života, pa kud nas odnese. Nisi ti došla kako bismo plivale
površinom morske pjene. Ti si stigla kako bismo pobijedile sebe, naučile što je
najvažnije i okusile sva prostranstva i blagoslove dubine. Površina se čini
lakšim putem, no ti si znala kako u dubinama leže biseri. Odlučila si doći,
upravo meni, kako bi me uzela za ruku i povela do njih. Moram ti priznati,
prije tvog rođenja, bila sam nekako spojena s ovim svijetom, ali prazna. Nešto
mi je nedostajalo, nešto što bi ispunilo moju rupu iznutra. Rupu, koja mi se u
nekakvim trenucima, činila rupom bez dna. Znate, to su oni dani, kada mislite
kako ste sasvim sretni. Pa jednom mjesečno, ili dvaput, ležite na krevetu,
izbacujete utrobu od bola. I nisam znala gdje bih to potražila. Baš poput svih
ostalih smrtnika ovoga svijeta. Nešto, što bi te se pitate kakva je to rupa u
vama. Te što bi ju moglo popuniti. U jednom trenutku, pogotovo, ako ste
dovoljno mudri, shvatite. Kako rupu ništa i nitko izvana ne može ispuniti. Zbog
toga si stigla, Krasnokosa, tek sam to kasnije shvatila. Ne kako bi mi popunila
rupu. Već kako bi me naučila, tko sam ja i što sve mogu.
AKO NETKO ŽELI „OTIĆI“, NE MOŽEŠ GA ZAUSTAVITI
Dogodilo se to s tvojih deset mjeseci života. Držala
sam te u rukama, dok si se borila za dah. Vožnja do bolnice protekla je u mojim
mislima sa samom sobom. Gledaj, Ivka,
moraš prihvatiti, obzirom na to kako stvaroi tehnički stoje, postoji ogromna šansa
da ona ode. Da, ovo se događa. Možda ostane, a možda ode. Ovo je govorio
optimist u meni, dok je realnost davala niti jedan posto šanse za
preživljavanjem. Bojala sam se, ako odlučiš otići, ja to neću podnijeti. Bojala
sam se svog kukavičluka. No, istodobno sam odlučila biti snažna i biti hrabra. Ako ode, ja ću ostat i morat se pribrati.
Jer imam još jedno dijete koje me treba. Tada sam shvatila kako imam samo
sebe i odluku svoje reakcije na ono što se događa. Spasili su te, a sada znam
kako si odlučila ostati.
Nedugo zatim, ponovno si me suočila sa strahom kako
bih te možda mogla izgubiti. Nikome nije bilo jasno što se s tobom događa i
zbog čega opet visiš na litici života i smrti. Sjedila sam na sjedalici, dok su
te oživljavali. Sjedila i promatrala, kao da sam u nekakvom kinu i gledam film.
Kao da se ne radi o meni ni o mom djetetu. Dugo nisam bila jasna sama sebi. Ta
ja bih i da sjedim u kinu i gledam tuđe dijete u borbi života i smrti, parala
sebi srce od bola. Tada je nešto uzelo moj ljudski lik majke iz mene, onaj
hipersenzibilan, koji ovo ne bi preživio. Duša je preuzela vodstvo i uvela me u
mirnu spoznaju. Duša uvijek zna. Ti si ta koja je trebala donijeti odluku. Hoćeš
li ostati ili otići. A ja nisam smjela svojim majčinskim emocijama utjecati na
tvoju odluku. Zahvalna sam ti jer si ipak odlučila ostati. Moje ti je srce do
neba zahvalno. Nisam tada mogla niti pojmiti što bi se s njime desilo da si
otišla. Ali sam naučila kako moram donositi svoje odluke i poštovati tuđe,
makar to bile odluke duše mog desetomjesečnog djeteta.
OSTALA SI
Tvoje pokušaje odlazaka i vraćanja liječnici nisu
nikako mogli objasniti. Pao mi je teret s leđa kada su rekli kako je, nasreću,
sve završilo. Život se ponovno vratio u normalu, ja sam, nakon kratke pauze
ponovno postala ono što sam oduvijek bila, sretna, optimistična i puna života.
Uživajući u svakoj sekundi s tobom.
MAMO, JA BIH TEBE JOŠ JAČALA
Izgleda kako nije sve završilo. Tvoja je duša odlučila
ostati u ovom zemaljskom postojanju, ali u obliku djeteta s poteškoćama u
razvoju. Vjerojatno me nisi dovoljno ojačala i vjerojatno su
naše duše sklopile pakt kako bi me ti, kroz bol, dovela do onoga u što mi je
namjenjeno izrasti. No, obzirom, kako smo ipak ljudska bića i naše duše žive u
ljudskom ogrtaču, koje nije lišeno ljudskih emocija.
Krasnokosa, tvoji rođendani su dolazili i prolazili,
pravili smo popis gostiju. Netko je spomenuo curicu iz susjedstva koja je točno
tvoje dobi. Rekla sam ne! Začuđeno su me pogledali. Objasnila sam. Toliko sam
se trudila, mijenjala poput kakve vrteške kako bih ostvarila tebi ono što
trebaš. Pravo na dječju igru. Neotuđivo pravo svakog djeteta. Svaki puta nakon
toga, kupila sam vlastito dostojanstvo s poda. Na njene rođendane zovu tvoga
starijeg brata. Ti kao da ne postojiš. Ne znam čega se boje, Krasnokosa? Čiste
ljubavi u malo drugačijoj fizičkoj formi? Da, to su te sredine u kojima se
ljudskost mjeri brojem odlazaka pred oltar i svim ostalim iza toga, što se ne
računa. Boljelo me to umjesto tebe, jako i puno. Shvatila sam s vremenom kako
tebe ne boli nimalo. Ti uopće ne razmišljaš o tome. Kako me bol napuštala,
sjenke su mi padale s očiju. Shvatila sam čega se boje. Ne žele te blizu jer se
boje kako ćeš im ukazati na ispraznost njihovih savršenih života. Bez poteškoća
u razvoju i s rupom na mjestu srca. Shvatili bi tada kako je sve u što su se
teškom mukom uvjerili jedna besmislena i ogromna laž. A to ne žele. Žele
živjeti u laži i ne mogu te blizu sebe, jer ti si ogledalo. A nema ničeg strašnijeg za njih od pogleda u
ogledalo.
Nije do djece, nikada, do odraslih je. Presretna sam
kada vidim kako se tvoji vršnjaci u vrtiću ophode prema tebi. Kao prema
ravnopravnom članu, što ti i jesi. Oni su samo gledali tetu koja te vodi s
ljubavlju i jednakošću. Zaboljelo me jednom i kada te bliži član obitelji
pogledao gnjusno, zaštitivši pritom rukom tvoga malenog rođaka, sa strahom neka
„ne prijeđe na njega to što imaš“. Rođak je maksimalno siguran u najnovijoj
autosjedalici, na čiju me mogućnost gušenja od pretjerane sigurnosti, prođu
trnci. Također jede samo organsku hranu već godinama i zna sva moguća
upozorenja od opasnosti. Vjerojatno je upoznat i s upozorenjem igre s djecom s
poteškoćama u razvoju. Zbog toga se vjerojatno skoro pa ni ne znate, iako ste
bliski rod. Kada mi se takvi žale, kako uz svu moguću zaštitu, udaljenost od
izvora moguće zaraze, često pobolijevaju, ne znam što bih im rekla. Ako kažem
istinu, proglasit će me ludom. Jer ne pratim sav moderan trend izoliranja djece
od mogućih bolešćurina. Iliti po meni, izoliranje djece od onoga zbog čega su
rođena, od života. Pokušavam vas Krasnokosa, svaki dan izvesti vani, bez obzira
koliko je stupnjeva i puše li bura. Imate toplu odjeću, a svjež zrak je
koristan, za tijelo i za duh. Priroda je čudesna i volim kada ste vani. Nekad
se pravim kako sam ljuta kada vas vidim uvaljane u blatu i pijesku, jer znam
koliko je to posla oko odjeće i čišćenja. No, zanemarim sve to kad vidim vaše
osmijehe od uha do uha i sjaj u očima. Nema tog osmijeha u kući za ne znam
kojom rezolucijom najnovijeg televizora. Moram priznati, Krasnokosa, evo već su
tri zime kako ne posjećujete liječnika zimi zbog viroza, prehlada, gripa ili
neznam ti ja čega. Sve otkad sam odlučila pustiti vas u ljubav prema životu, a
i sebe skupa s vama.
KAD MAJKA POPIZDI, PA POŠTO-POTO ŽELI NAPRAVITI ČUDO
Mozak će mi eksplodirati, Krasnokosa, vjeruj mi. Kada bih se uduplala za milijun vlastitih
tijela i umova, kada bih posjedovala sedamsto najvećih banaka svijeta i
milijardu godina, ne bih uspjela isprobati i pokušati sve savjete i čudotvorna
izliječenja koja se danas nude na tržištu. Za djecu poput tebe. Svako toliko
iskače nešto novo. Ispiranje crijeva, ubijanje kandide, terapija ova, terapija
ona, plati ovoliko, plati onoliko. Odseli ovamo, doseli onamo. Sve sam to,
iskreno neka ti kažem, s obje ruke odmah „odhebala“. Izgleda kako je ljubav
jedini lijek. Isključila sam se i iz praćenja raznih društvenih grupa u kojima
se brzinom munje šire novosti. Roditelji pomahnitalo trče isprobavajući sve što
itko ponudi. S druge strane, postoje zagovornici teorije, rad, rad i samo rad.
Pa vas upisuju na terapiju ovoga, onoga, puta devetsto i nešto. Sa strepnjom u
srcu i golemom, nad glavom visećom sjekirom: „Hoće li ovo upaliti?“ Djeca s
poteškoćama u razvoju postalala su ogroman moderni resurs načina brze i velike
zarade. Zvuči tragično, a tako nekako i jeste. Roditelji su očajni. Vide kakve
sve namete i moranja današnje društvo traži. Namete kakve ni njihova djeca
urednog razvoja ne mogu dostići, a ni oni sami. Te se grče i hvataju za svaku
slamku spasa. Kako bi vas dogurali do normalnih. Do lijepog finog standarda
normalnosti. Završi školu, udaj se, oženi se, traži posao na burzi, učlani se u
stranku preko koje možda dobiješ posao, idi nedjeljom na misu, gdje će ti
svećenik reći u koju stranku se trebaš učlaniti kako ne bi završio u paklu.
Lezi navečer u krevet s grčem u želucu i ustaj s istim tim grčem.
NE TREBA JOJ NIŠTA
Još me dijelio samo mikromilimetar do onoga što želim.
Biti potpuno slobodna. Oprostiti drugima i oprostiti sebi. Učim se lekciji
života, kako ne treba ni od koga ništa očekivati. Ne mogu ti opisati radost s
kojom sam na neke upite vezane uz poklon za tvoj rođendan, odgovorila: „Ne
treba joj ništa. Ima sve! Postupite sukladno vašim željama.“ U meni se
istodobno nastavio monolog. Ne treba joj ništa, sada. Sada ima sve. Trebalo je
jednom, malo ljubavi, malo podrške i malo pomoći. Trebalo je jednom iskrene
zabrinutosti i interesa za sve što prolazimo. Trebalo je jednom dati ruku
njenoj majci i pokazati joj kako nije sama u svemu ovome. Trebalo je jednom,
zbog tebe, biti čovjek prema meni. Jednom je trebalo, ne zbog mene, već zbog
tebe. Vidjeti koliko sam raspadnuta, bespomoćna, psihofizički opterećena svime
s čim se sama nosim i umjesto bahatog
dvomjesečnog ulaska u moj dom, te sarkastičnog upita: „Gle, koliko je u ovoj
kući nesložene odjeće!“, pomoći mi posložiti tu odjeću. Ili uzeti tebe, pa te
prošetati. Kako bih se odmorila. Jer ljudsko tijelo treba odmor. Kada ne bi
trebalo, ja ne bih dobila autoimunu bolest. Pitati me kako sam. Upitati kako si
ti. Jer što će nam išta, ako nismo sposobni biti ljudima. Upitati, treba li nam
pomoć. Jednom je trebalo upitati, mogu li ja tebi nešto dati, umjesto uzeti.
Stoput sam se pitala, zašto baš meni, koja sam uvijek od srca davala šakom i
kapom. Često pritom, uopće ne mislivši
na sebe. Zato i jesam dobila ovakve lekcije. Pomoć je stigla, od onih
koji su htjeli. Divan je Bog i pokazao mi je kako se ne nalazi na oltaru, već u
srcima onih koji srca sebi dopuste imati.
Ovdje ćeš
jednom shvatiti kako te ne poznaju oni koji bi trebali. Već oni koji te žele
poznavati. Trebalo je, ali nije i sada sam presretna što nije. Jer dobile smo
ruku, dobile smo podršku, dobile smo ohrabrenje. Dobile smo tamo gdje nije
trebalo, a dano je. Tamo gdje je možda trebalo, a nije, tamo smo dobile debelu
nogu u guzicu. Ja ti sada ozbiljno kažem, kako je noga u guzicu jedna divna
stvar. Noga u guzicu je savršena, pogotovo, ako si na podu. Ona te katapultira
u daljinu, odmah te odbaci naprijed i što je, najvažnije, postavi te na noge.
Ovoga puta na stabilne noge. Naučiš hodati sam, naučiš koliko je snažan Onaj
koji te stvorio. Naučiš hodati čvrsto i samouvjereno, bez da te netko nosi.
Pojma nisi imao koja se snaga u tebi krije. Neopisiva, nemjerljiva. Trebalo je
jednom, biti čovjek. Problem je što sam ja davala uvjete tome. Sada znam kako
ne postavljam više uvjete. Jer sam dobila ljude i srca od tamo gdje sam ih
najmanje očekivala, za tebe i za sebe. Sada nam više ništa ne treba. Sada imamo
sve. Jake smo, čvrste smo, sretne smo i nema toga što mi ne možemo. Ojačale smo
sve živo ovim putem. Hvala, od srca, svima, koji su nam pomogli u tome. Onima
koji su, narodski trebali, a nisu. Onima koji, narodski, nisu trebali, a jesu.
Ovdje sam također naučila lekciju. Slušaj sebe i to je jedino životno pravilo.
Slušaj sebe, jer u tebi čuči duša, otisak samoga Boga i to je jedini ispravan
glas. Ne narodski, već glas tvoje duše, Boga u tebi.
Smijem se, Krasnokosa, već odavno. Smijem se očima,
smijem se srcem, smijem se puninom svoje duše. U vrijeme dok hara nekakav virus
nazvan Korona, dok se ljudi boje karantene, dok se boje za vlastiti život, dok
strahuju za novac, za ovo, za ono, ja se smijem. Jer ja sam već odavno slobodna
i sretna. Nas smo dvije svoje karanetene, odživjele i preživjele odavno. Jako
je malo toga ostalo čega se ja bojim. Gotovo pa se usudim reći, više ničega. Ja
dišem punim plućima, slobodna i sretna, kroz svaki trenutak svog života. Bez
obzira bivala vani takozvana karantena ili nekarantena. Virus ili nevirus. Jer
si me, upravo ti, Krasnoskosa, naučila što sam iznutra i kako mi to što jesam,
nikakva izvanjska okolnost ne može oteti.
Slobodna unutar sebe. Sretna unutar sebe. Ljubavna
unutar sebe. Mirna unutar sebe. Bogata unutar sebe. Radosna unutar sebe. Moćna
unutar sebe. Nježna unutar sebe. Dovoljna unutar sebe.
Davno prije korone, u kojoj se sada, možda kolektivno,
najviše uči, što je važno, a što ne, ja sam svoje odavno naučila. Hvala ti što
si me provela kroz koronu, davno prije korone.
Pozdrav, želim podijeliti svoje lijepo svjedočanstvo. Nakon što sam godinama bila u vezi sa mužem, on je prekinuo, učinila sam sve da ga vratim, ali sve je bilo uzalud, toliko sam ga željela natrag zbog ljubavi koju gajim prema njemu, molila sam ga za sve, obećavala sam ali je odbio. Objasnio sam svoj problem svojoj prijateljici i ona mi je predložila da bih radije kontaktirao uroka koji bi mi mogao pomoći da bacim čaroliju da ga vratim, ali ja sam tip koji nikad nije vjerovao u bacanje uroka. Nisam imao izbora nego isprobati poslao sam e-mail na čarolija i rekao mi je bez problema sve će biti u redu za tri dana moj bivši će mi se vratiti na tri dana bacio je čaroliju i začudo drugi dan, bilo je oko 16 sati. Zvao me bivši, bila sam toliko iznenađena, javila sam se na poziv i sve što je rekao je da mu je toliko žao zbog svega što se dogodilo da je želio da mu se vratim, da me toliko voli. Bila sam tako sretna i otišla k njemu, tako smo opet počeli živjeti sretno zajedno. Od tada sam dao obećanje da bi svatko koga poznajem i koji ima problem u vezi mogao pomoći ovoj osobi tako što bi je uputio na jednog istinskog i moćnog uroka koji mi je pomogao s mojim vlastitim problemom. E-mail: doctorosagiede@gmail.com
OdgovoriIzbrišiili WhatsApp na: +12066382163
možete mu poslati e-poštu ako trebate njegovu pomoć u vašoj vezi ili bilo kojoj drugoj stvari.