Najveći je grijeh ne biti ono što jesi
Živjela sam devetnaest godina na selu, sudjelovala u
svim kućanskim i poljskim poslovima, dakako, izlazila vani, šminkala se i sve ostalo. Zatim
sam počela studirati u gradu, te tamo živjela deset godina. Uglavnom, uvijek sam
bila okružena društvom, čak možda i prevelikim. Od malih nogu, kroz osnovnu,
srednju školu, fakultet te nakon završetka istog, uvijek sam imala ogromno društvo.
Zatim se život posložio, te sam ponovno trebala poći živjeti na selo, ovog
puta doduše drugo, za stalno. Nije mi se sviđalo to što tada nisam vozila, te
što grad ima puno više ponuda za odrasle i djecu, tipa knjižnica, tobogana i
raznoraznih stvari. Sviđalo mi se jer će mi djeca odrastati na svježem zraku i
Bože moj, na selu, u kojem su ljudi veseli i pristupačni, te ćemo ja i oni
imati ispunjen društveni život. Baš će mi, barem s te strane, biti sjajno.
Njušila sam „sranje“, već prvoga dana kad sam
prošetavala tim istim selom. Susrećem se s ljudima koje ne poznajem. Veselog,
širokog osmijeha. Već sam tada trebala biti pametnija i poslušati svoju
intuiciju. Promatrali su me poput „lutke“ koju nikada prije nisu vidjeli, a sve
o njoj znaju. Već sam prema upitima, podbadanjima te izjavama shvatila kako
nemam šanse. Priče su ispričane, već odavno. Prije nego su me ikada vidjeli, progovorili
ijednu riječ sa mnom, kamoli se potrudili upoznati mene, onu koja nema veze s
tim pričama. Nije mi bilo lako procesuirati kakve su priče, samim onim malim
naznakom istih kakve su dali šanse osujetiti. Jer sam se bojala
ostatka.
Odgovor na pitanje, kako „oni mene znaju, a nikad me nisu upoznali“,
ni dan danas neću saznati. Dok ja njih ne znam niti sam ikada dobila priliku
upoznati ih. Zatim sam radila „sranja“, pokušavala sve i svašta kako bih se
prilagodila. Pokušavala pričati njihove priče, glumiti kako gledam njihovim
očima, biti „dobra“, te činiti usluge i kad nisam imala snage za iste.
Prolazili su dani, prolazili su tjedni, prolazile su godine, poklanjala sam osmijehe, dječju odjeću,
pozivala u svoj dom, šutke šutjela na priče o gledanju „Big Brothera“, iako ga
ne gledam. Nisam nikako bila „ja“, ta tek me tada nikada ne bi prihvatili.
Ovakvu kakva ustvari jesam. Jer su me „upoznali“ u svojim izmišljenim tračevima
od kojih vjerojatno nikada nisam niti pet posto doznala.
Plakala sam, puno sam
plakala. Često sam se pitala „što sa mnom nije uredu“. Umirala od tuge i straha,
jer moja djeca ovdje odrastaju. Makar zbog njih, moram pronaći nekakav način
neka me prihvate i zavole, jer ne želim da moja djeca pate što sam ja baš ovdje
„neprilagođena“. Pitala sam stoput Boga: Jesi li me ovo doveo u pakao? Ako
jesi, zbog čega? Mora postojati nekakav razlog. Samo je jedna obitelj bez
ikakvog problema vozila moje dijete naizmjence u vrtić, te puštala svoju djecu kod nas na
igranje. Nikada neće znati koliko sam im bila zahvalna na tome. Te jedan čovjek
koji je uvijek bio tu za nju.
Prijateljice su me vikale neka se prestanem „ponižavati“,
slati pozive na kavu, činiti usluge. Krpale su slobodne dane s posla, dolazile
iz drugih krajeva države za vikende, samo neka mi olakšaju. Neka na dva dana
više ne postavljam pitanja „što sa mnom nije uredu“. Istovremeno, u životu su
mi se događale ogromne stvari, suočavanje i prihvaćanje činjenice kako sam
dobila „drugačije“ dijete. Dijete s poteškoćama u razvoju. Moja prijateljica,
defektologica, koja je radila s njom rekla mi je: Bolje ti je za nju neka ste
u manjoj sredini. Zatim sam počela plakati i rekla što se događa. Nije bolje,
nisu niti mene prihvatili iako imam sposobnost glume, koju ona niti nema. Vjerojatno
ju nikada neće ni imati.
Zatim mi je stigao „anđeo“ imena Ivana. Koji je prošao
i preživio slične stvari, koje sam tada prolazila, te se doveo do sreće. Počela me učiti. Dan po dan,
strpljivo. Rečenicu po rečenicu. Oni nikada neće prihvatiti nešto što je
drugačije od njih.; Zahvali im na tome, ne zamjeraj im, nego im zahvali!; Nisi
bezveze dobila takvo dijete, kad prihvatiš potpuno sebe i oslobodiš onaj dio
sebe kojeg si zatrpala pokušavajući se prilagoditi, prihvatit ćeš i nju.; Ne bacaj
bisere pred svinje!; Idi svojim putem, ništa nije slučajno!
.
Sada znam kako ništa nije slučajno. Hvala im što me
nisu prihvatili, ja njih prihvaćam. Oslobodili su me, neka napokon pustim sebe
biti ono što jesam. Osjećam se bolje no ikada, moje je dijete bolje no ikada.
Sretnija sam no ikada. Dopustila sam si pisati, što me veseli i ispunjava više
no što bi me ispunila ikakva višesatna kava puna tračeva iza leđa. Sada
slobodno mogu reći, hvala im, bez ijedne loše emocije. Sad također znam odgovor
na ono pitanje: Bože, zašto si me poslao u pakao? / Poslao sam te jer je to
bio jedini način neka naučiš kako je najveći grijeh ne biti ono što jesi. Inače
nikada ne bi naučila.
Kad sam se pustila biti iskreno, autentično ono što
jesam, sve se u mom životu počelo mijenjati nabolje. Nikada nisam bila
sretnija. Dugo sam se msilila hoću li napisati ovaj tekst, čekala sam neka me
prođu sve emocije ljutnje i razbijenih očekivanja. Sada sam na tom mjestu. Mjestu istinske zahvalnosti za sve. Sada napokon počinjem vidjeti širu sliku.
Pišem ga i zbog svog mnoštva vas koji mi se javljate u „inbox“,
s rečenicama: Hvala ti što pišeš, kao da si pisala „mene“, ono što ja ne mogu
iskazati. Javljaju mi se ljudi raznih dobi, spolova, titula, pa evo nekidan mi
se javio jedan doktor s porukom kako mi hvala jer ga inspiriram (ne, nije
tražio seksualne usluge, nije to taj tip ljudi). Skoro sam pala sa sjedalice od
šoka.
Pišem doktor, ne zato što je meni bitna titula, ja sam jednako
oduševljena i kad mi se javi beskućnik. Pišem zbog sela, kojemu vjerojatno
titula znači. Malo šale za kraj, mora je biti.
Poruka je: Molim vas, budite to
što jeste. Ne gubite vrijeme ni na što drugo. To je jedini put do sreće, jedini put do
ostvarenja svrhe zbog koje vas je Netko napravio takvima kakvi jeste i poslao u
ovaj svijet. Nije bezveze. Onaj se drugi put možda čini lakšim, međutim,
vjerujte mi, na duge staze, nije niti će ikada biti.
U slučaju ako se pitate, volim li ih? VOLIM! Bez
imalo laži. Naučili su me možda najvažniju lekciju života.
Primjedbe
Objavi komentar