Putovanje autobusom za vrijeme turističke sezone po Dalmaciji ( prijedlog razvoju avanturističkog turizma)

Lijepa Naša mogla bi slobodno i komodno u turističku ponudu uvrstiti avanturistički okus kojeg nose pustolovine putovanja busom ljeti po Dalmaciji. Ovaj vid turizma mogao bi biti rizičniji od penjanja po strmoglavim stijenama, skakanja padobranom i slično. Dakle, ako ste mislili kako Dalmacija ima razvijene samo lagane, romantične plažne turističke ponude, varate se. Putovanje autobusom po Dalmaciji nosi dovoljnu dozu rizika, ako ne i preveliku. Pa, krenimo na ovo putovanje.

Ponudi autobusnog avanturizma zasigurno konkuriraju dva autoprijevoznika. Nazovimo ih Trusi i Musi. Dakle, kupiš karte u Zadru na kolodvoru. Tražiš prvi autobus koji putuje autocestom iz Zadra za Makarsku. Naglasiš kako tražiš bus koji vozi autoputem, jer s tobom putuje troje djece. Uredno ti prodaju četiri autoputne karte za autobus Trusi. Sjedaš u autobus, tražiš sjedala. Na kartama piše 19, 20, 21, 22. Popunjena mjesta. Kako, molim? Ljudi koji sjede na tim mjestima, pokazuju karte s istim brojevima koje držiš u ruci. Kako?! Vozač autobusa ofrlje sliježe ramenima, pojašnjava kako se to stalno događa. Zaposlenici u Zagrebu na kolodvoru prodaju sjedala, a pošto nisu kompjuterski povezani, prodaju ista sjedala u svim ostalim kolodvorima u Hrvatskoj. Sreća pa nas petero nema kupljeno isto sjedalo. Njega to ne brine, kao da nije njegov posao. Valjda misli kako Hrvati imaju tanke guzice zahvaljujući rezanju državnog proračuna, pa nije eto, nikakav problem, ako nas više sjedne na jedno sjedalo. Rješavamo se nekako ljudski među sobom, pošteno, što nam drugo preostaje.

Vozimo se već duže vremena, čudno mi je jer nikako ne ulazimo na autoput. Na pauzi pitam vozača kad ćemo na autoput? „Ne idemo na autoput.“ „Čekaj, u Zadru sam tražila karte za autoput i prodali su mi vaše.“ „Da, da, mi putujemo autoputem, od Zagreba do Zadra, dalje ne.“ „Super, ja sam tražila autoput od Zadra do Makarske.“ Kasnimo, debelo kasnimo. Mozak mi je imao u računu tri sata do Makarske. Tri sata pretvorila su se u osam sati. Kad su putnici, nervozni poput mene, uz svo kašnjenje vidjeli i troje male djece, strah ih je srezao do koljena. Međutim, djeca su popravila situaciju. Naposlijetku su odrasli živčano pušili jednu za drugom, na predugim pauzama. Djeca su raspjevano zabavljala svu živčanu hrpu, spašavajući vozača od moguće smrti. Mobitel mi se isključio, očekivali su nas u Makarskoj pet sati ranije. Stigli smo umorni i sretni jer Policija nije krenula u potragu za nama.

Iduća situacija, dogovaram poslovni sastanak između Šibenika i Splita. Ljudi mi izlaze u susret, dogovorom te lokacije, jer inače bih putovala do Zagreba. Pronalaze vrijeme u srijedu oko 18 do 20 sati. Naivno, kupujem kartu neka stignem sat vremena ranije i lagano popijem kavu prije sastanka. Naivno kažem, jer putem shvaćam kako mi je u ruci ponovno karta autoprijevoznika Trusi. Kako, molim? Dakle, na odredištu bih trebala biti u 17 sati. Putem nailazimo na gužvu. Nervoza se širi sjedalima, baš kao i mješavina raznoraznih znojeva prouzrokovana nervoznim gledanjem na sat. Shvativši kako je već trebao biti u Splitu, a tek je u Biogradu Na Moru, starac ispred mene, nervozno se vrpolji i gunđa. Odjednom ustaje: „Ne mogu ovo više podnijeti! Izlazim u Biogradu, kupat ću se, spavati na plaži, zatim ujutro putujem za Split.“. Izlijeće poput munje iz autobusa. Razumijem ga. U osamdesetim godinama života, zaglavljen u autobusu koji se bez objašnjenja ne kreće i kasni, ravno je dokumentarnom horor filmu. Stižemo u Šibenik s dva sata kašnjenja. Umjesto nikakve pauze, mrtvo hladno nas Trusi vozači obavješattvaju kako imamo pauzu od pola sata, te smireno piju kavu. Smatram kako bi slanje hrvatskih vozača u Japan iskorijenilo potpuno stopu samoubojstva u toj državi. Tamo se naime, vozači ubijaju ako kasne minutu. Naši su toliko zabrinuti zbog višesatnog kašnjenja, te si uz svu hordu nervoznih putnika, priušte laganini kavicu u međuvremenu. Napokon krećemo iz Šibenika. Odjednom, autobus staje na nepoznatom mjestu, van grada. Oko nas nigdje ničega, osim starog odlagališta svih mogućih autobusnih dijelova. Guramo glave kroz prozor, mehaničar popravlja autobus. Stranci u autobusu se nervozno vrpolje, izlaze vani. Nitko nam ništa ne govori. Gdje smo, što se događa, zašto nismo tamo gdje nismo trebali biti. Scena opet nalikuje nekakvoj horor priči. Hoće li nas prodati u bijelo roblje? Najednom čujem mehaničara kako objašnjava vozaču: „ Rođo, ovo je crklo, ja san ti skrpa nešta. Moli Boga, uz njegovu pomoć, dogurat ćeš do Splita. Tribalo bi to minjat cili komad. Moš riskirat pa odvest još koju turu.“ Tješim strance, pokušavajući obraniti obraz svoje države, donekle. Pošto su ustrašeniji od mene i u nepoznatoj su državi, a nitko od osoblja ne smatra normalnim nešto im reći. Kamoli se ispričati. „It“s ok. You are going to Split now.“ Prešućujem onaj dio „osim ako putem ne eksplodirate“, puna vjere kako Hrvati ipak imaju više sreće nego pameti. Stižem na odredište s par sati kašnjenja, zavidim pametnom starcu koji se kupa u Biogradu i zaklinjem se svim u sebi kako više ne putujem Trusijem.

Naredni susret s  putovanjem, karte se slažu na Musija. Musi ide autoputem za Split. Vožnja traje dva i pol sata. Međutim, Musi vozi normalno do Skradina. U Skradinu staje i stoji punih sat i pol ukrcavajući turiste s inetrnet kartama. Ne znamo gdje ih nisu ukrcali. Pomalo sam skeptična nije li pokoji stao i u odjeljak za prtljagu. Ljutita jer me nakon trauma s Trusijem, dopao Musi. Koja sam ja sretnica. Pucam po vozaču: „ Jeste vi normalni? Kad ćemo stić u Split?“. Mrtav hladan odgovara sasvim sigurno: „Mala, smiri se. Ne brini, ja sam obećao. Bit ćeš u Splitu u 20.00. Tako će i biti.“ Bogme, što jest, jest, održao je riječ. U 20:00, poput pravog Japanca, zaustavio je autobus na kolodvoru grada Splita i ponosno rekao: „Jesam ti obećao?“ Nisam htjela spomenuti koliko je prometnih propisa prekršio odvozivši u sat vremena lokaciju koja se inače vozi dva sata, koliko sam puta zazvala nebesa bojeći se smrti naglim kočenjem i pretjecanjem. Čovjek je obećao i ispunio obećanje. Makar ne kasnim, a evo sam pukom srećom usput i živa.

Ponovno moram putovati autobusom. Neću više mozgati, neću kupovati karte na kolodvoru. Idem na sreću. Ponavljam si u glavi mantru: „Sreća ti se popravila.“ Biram nasumce autobus (bitno neka nije Trusi ili Musi). Sjedam, krećemo na vrijeme. Radi klima, sjedala nisu poderana. Stariji bračni par prepričava ljutito putovanje od Paga do Zadra. Prema količini trauma, već znam, putovali su Trusijem. „Ah, znam, imam i ja s njima veselih priča.“ Smijemo se traumama i usput primjećujemo kako ne kasnimo, udobno nam je. Odjednom neki dečko ustaje, nasred autobusa otvara vrata na kojima piše: WC. „Jel to on ušao u wc u autobusu? Radi? Radi! Isuse, ne možemo vjerovati!“ Većina nas je dosad putovala očito Trusijem, pošto ima najčešće linije. Starac iza mene progovara, tko zna, možda je to onaj s kupanja iz Biograda: „Javite mi ako se pojave hostese, da  si potvrdim kako sam umro i završio u Raju. Već sam devedeset posto siguran u to!“. Pipam se osjećam li se, što ako smo usitinu mrtvi i u Raju?“. „Mah, Ivka, ne brini, nisi mrtva. Da si mrtva i u Raju, ova bi sjedala bila masažna. Zabrini se ako krene masaža.“ Pozdravljamo se veselo na odredištu. Trusi nas je zbližio, makar smo doživjeli brojne avanture. Sad znamo kojim ćemo autobusom ubuduće putovati. 

Međutim, ako se Ministarstvo odluči na novi vid turizma, zvan putovanje autobusom po Dalmaciji, otkrit ćemo im identitet Trsuija i Musija. Ljudi su već obučeni za avanture, te nije potrebno trošiti državni proračun.